Zagreb, zaposleni muškarac traži sobu u najam - Stranica za upoznavanje
utorak , 18.12.2018.Broj 26..No.26..MaxMinus magazin
Click here: Zagreb, zaposleni muškarac traži sobu u najam
ZG SpORT UKRATKO VL 15 Uspješna obitelj Buden Obitelj Buden, tata, sin i kći, članovi zagrebačkog Agrama, osvojili su prva mjesta u gađanju složenim lukom na dvoranskom turniru Sveti Nikola u Sisku. Naravno, to mora da se plati, ali je neznatni trošak beznačajna stavka u odnosu na korist koja se ovim procesom dobija. I to ne samo u Marskoj, ve u Slovakoj, Rumunjskoj, pa i istonom dijelu Njemake.
No, unatoč tomu mi nemamo strategiju socijalnog stanovanja, ističe, pa kod nas tri generacije žive u stanu od 60-70 kvadrata. O vještini arhitekata i inženjera da naprave statički izračun, to jest izračunaju moguća opterećenja, ovisi stabilnost ili nestabilnost zgrade. Ova treća pouka, iako se pouzdano temeljila na pogreš nom opažanju te odražava njegove vlastite čudesne pred rasude. Posvađate li se sa sobom, previše njih će biti na vašoj strani.
Metropola tjednik - broj 197 - Ponosno ga je nosio do kraja ži vota. Jest, pravo mi govoriš.
Shirer ZLATKO CRNKOV1Ć USPON I PAD TREĆEG REICHA USPON ADOLFA HITLERA TRIJUMF I KONSOLIDACIJA PRVI SVEZAK S engleskog prevela MIGNON MIHAUEVIĆ Stručni savjetnik VOJMIR KUAKOVIĆ Stručni redaktor NIKOLA KRSIĆ ZNANJE ZAGREB 1977 Naslov izvomika THE RISE AND FALL OF THE THIRD REICH A History of Nazi Germany by William L. Shirer A Fawcett Crest Book Copyright © 1959. I960 by William L Shirer By arrangement with Paul R. New York U toku vremena koje nas sve više udaljava od jednog raz doblja nedavne prošlosti, kao da se pojačava naša radoznalost za događaje koji su ga ispunili. Za samo četvrtinu vijeka svijet je prošao kroz razaranja prvog svjetskog rata. Njegova ideologija direktno je oprečna huma nizmu. Fašizam je htio da silom izmijeni svijet i skrene unazad tok prirodnog društvenog razvitka. Javio se u zemljama gdje su društveni problemi sazrijevali za demo kratska progresivna rješenja, ojačao je podržavan od krupne i sred nje buržoazije, koja je u njemu vidjela zaštitnika svojih interesa pred opasnostima porasla revolucionarnih stremljenja osiromaše nih masa naroda Fašizam se razvio i došao na vlast najprije u Italiji, ali se razbuktao najvećom snagom u Njemačkoj. U obje zemlje nasilje i teror su mu bili zajednički na putu do vlasti. Svaka od ovih etape ima svoju historiju. Crvena nit krvi je konstata koja je pratila njemački nacizam za cijelo vrijeme njegova postojanja, dok nije i sam u njoj iščezao. Slijedeći svoju destruktivnu ideologiju sile. Hitler se napajao njemačkom historijom i u dvadesetom stoljeću htio da ostvari ono što u toku hiljadu godina njemačkim vladarima nije uspjelo. Htio je da sažme vrijeme, da bi za života jedne generacije to postigao. Vjerovao je u rasu nadljudi kojima treba dati vodu vizionara da ih povede putevima pobjede. Sebe je smatrao odabranikom providnosti. Mesijanska opsesija rodila se iz magle prošlosti i vizije budućnosti kroz izvmutu sliku svijeta. Sve što je u ptošlosti bilo megalomansko, pangermansko, rasno i mistično usvajao je fanatički. O prošlosti njemačkog naroda imao je svoj sud. Izvlačio je pouke za sve velike pokušaje koji u prohujalim vremenima nisu uspjeli i napajao se idejama koje su mu se činile neprolaznim. Smatrao je da se sve može postići kad se volja ujedini sa sna gom. Njegova žudnja da Njemačku obnovi u granicama ujedi njenja iz 1871. To je bila samo platforma sa koje će, kako je zamišljao, nadmoćna germanska rasa krenuti da ovlada svijetom. Dok su njemački srednjovjekovni vladari sanjali o svjetskoj monarhiji, da ostvare dominium mundi. Hitler je vjerovao da je on predodređen da to provede u svom vremenu. Opravdanost nasilja i prava jačega vidio je u primjeru iz 13. On će imati priliku da taj princip razradi i primijeni u vrijeme Weimarske Republike, u sličnoj atmosferi klonulosti i konfuzije našeg vijeka kada su u njemačkoj nastu pile posljedice izgubljenog rata. Pod utjecajem poraza na frontu i oktobarske revolucije u Rusiji. Revolucionarno previranje zahvatilo je i vojsku i pozadinu Car je abdicirao, a za njim i kraljevi njemačkih država. Hitler je bio očevidac ovih promjena, nepoznat i izgubljen među milijunima Nijemaca, ali aktivan promatrač. On je yjerovao da će. Nije li iz vrtloga u kome se Francuska našla zemlja izašla preporođena, da bi joj Bonaparte dao veličinu i sjaji Čvrsto je vjerovao da će doti i njegov 18. Od »nižih« rasa kao što su Slaveni, smatrao je. On hoće vojničku autoriUrnu državu, uređenu na Fuhrerprmzipu. Njemačka je iznad svih tuđih primjera i on će voditi nacionalsocijalističku revoluciju da pokopa nemoćnu Weimarsku Republiku, kao što je »vladarska revolucija« 1803. Cesto je oči upirao u budućnost u kojoj je vidio sebe kao pokretača nove snage nacije. Hitler je maštao o herojstvu i veli čini naroda pod njegovim vodstvom, o njegovoj prirodnoj supre maciji nad ostalim svijetom. Htio je da to Njemačka shvati što prije. Naslov pjesme njegova prijatelja književnika Dietricha Eckharta Deuischland enrache' — Njemačka, probudi se! Uzori su mu bile jake ličnosti koje su historiji dale svoj pečat, a primjeri duha oni koji su osuđivali slabosti Njemačke i bod rili je na junačka djela, na mržnju i osvetu. Njemački književnici, savremcnici Bonaparte. U svojim djelima iz toga doba Emest Amdt udarao je na učmalost svo jih sunarodnjaka koji nisu znali mrziti i svetiti se; Heinrich Klcist, plamteti mržnjom prema svemu što nije germansko, svojim djelom Die Hemumnsschlachi u stvari poziva na osvetu i pobjedu kroz davne događaje iz Tcutoburške šume; ili Achim Amim koji je svojim djelima ukazivao na dubok smisao njemačkih mitova i prošlosti, da bi mladi znali graditi veliku budućnost. Proti će samo nešto više od sto godina kada će Alfred Rosenberg usred modernog doba u Milu 20. Versajskim ugovorom o miru Wcimarskoj Republici bilo je dozvoljeno da drži vojsku — Reichswehr — od svega sto hi ljada vojnika, uračunavši ovdje i četiri hiljade oficira. Vrhovna komanda - Oberut Heeresieitung - raspušta se. Određen je rok službe stalnom i aktivnom sastavu. Sva ranija utvrđenja u Nje mačkoj morala su se razoriti, osim ona na jugu i istoku, prema mladoj sovjetskoj državi. Ratna mornarica je svedena praktično 7 na simbolične snage i bila je bez podmornica, a avijacija zabra njena. Tri međunarodne savezničke komisije određene su da kon troliraju izvrfenje i poštovanje ovih obaveza. Kasnije se neito izmijenilo u materijalnom i političkom polo žaju Njemačke. Priliv stranog kapitala u njemačku privredu naglo je porastao. Napokon, u Lausanni 1932. Njemačka je ušla u Društvo naroda, u nadi da će ublažiti odredbe Versajskog ugovora o miru. Na konferenciji za razoružanje 1932. U decembru su delegati pet sila napokon usvojili njemački zahtjev 0 »pravu na jednakost u naoružanju«. To je Hitler naslijedio kada je 30. Tada se Treći Rekh rodio. Dolaskom nacizma na vlast, u Njemačkoj počinje period ostva rivanja Hitlerovih planova o rukovođenju zemljom. Sve je u znaku radikalnih zahvata. U međunarodnim okvirima smišljeno izigrava mirovne obaveze, koristi posljedice Youngova plana koje bi dovele do ukidanja reparacija, i sprema se da stvori moćnu oružanu silu. Ovo posljednje je poluga njegovih daleko sežnih planova koje mora ostvariti. Njemačka je preplavljena geografskim kartama na kojima su pre cizno ucrtani teritoriji u susjednim zemljama na koje nacistička Njemačka polaže pravo, od Klajpcdske oblasti Memel , preko Danciikog koridora. Nacistička propaganda najprije je posu vila pitanje, a zatim pokrenula zahtjev, da se ovi teritoriji predaju Njemačkoj. Tako je krenulo od 1933. Evropa je gotovo ravnodušno primala ono što se događalo u Njemačkoj: nasilje, militarizaciju, progone Židova, komunista i svih političkih protiv nika nacizma Kao da je pobjeda u ratu uspavala svijest i sav jest pobjednika i uvjerila p da će ova snaga u bujanju, kada dostigne kulminaciju, krenuti na istok u duhu politike Drang nach Osten — težnja ka Istoku. Time će nesavladivi zapad ne samo 8 biti pošteđen njemačke najezde, nego će biti oslobođen opasnosti koja mu prijeti s istoka. U odsutnosti trezvenog rasuđivanja vodećih državnika zapadne Evrope, čuo se još slab ali jasan glas CK KP Jugoslavije i CK KP Italije, koji su odmah po dolasku nacista na vlast u Njemačkoj, u jednom zajedničkom dokumentu, upozoravali: »Ova vlada Hitler. Hugenberg ima zadaću da putem raz bijanja KP Njemačke izvrši konačno obespravljenje i poroblja vanje njemačkog proletarijata, da bi ubrzanim tempom pripremila Njemačku za nove imperijalističke ratove i za imperijalističku intervenciju protiv Sovjetskog Saveza. Učvršćenje Hitler—Papen— Hugenbergove vlade u Njemačkoj znači u isto vrijeme pohod kontrarevolucije i fašizma na radne mase u čitavoj Evropi... « Bilo je to upozorenje koje nije imalo odjeka na širokom planu. Reichswehr je figurirao kao regularna stohiljadita vojska, ali je. Crni Reichswehr, koja je nastala od formacija Freikorpsa. Hitlerov dolazak na vlast doče kala je nacistička organizacija Sturm-Abteilungen SA , jurišnici u smeđim košuljama, sa preko pola milijuna pripadnika, dobro obučenih, uniformiranih i naoružanih. Oni će sredinom 1933. Jedna druga poluvojna organizacija. Stahlhelm — Čelični šljem, imala je preko trista hiljada ljudi. Elitne nacističke formacije Schutz-Staffel SS u to vrijeme imale su pedesetak hiljada pri padnika. Stoga je tražio iješcnje kako da što prije stvori ne samo brojčano veliku vojsku, nego i sredstvima jaku. On neće takvu armiju koja će mjesecima ležati nepokretna u rovovima, kao što je to bilo na obje strane u prvom svjetskom ratu; on hoće modernu ratnu mašinu, sposobnu za postizanje brzih uspjeha. Ona mu je potrebna da u etapi osvajanja bez krvi bude strah kolebljivcima i opomena jakima. Vjerovao je da će vrijeme uzaludnih uvjeravanja zapadnih sila proći kada budu oružane snage dorasle za velike zadatke. Znao je za izreku: »Sila ide ispred prava. « Dobro je pamtio tu mudrost i ona će osuti u srži njegovih pogleda na odnose među narodima. Trebalo je od Reichswehra napraviti željenu a ne simboličnu silu. Dok je Pruska, poslije poraza kod Jene. Hitler će u oružanim snagama prihvatiti samo one koji će biti odani sljedbenici njegova puta. To će biti nov kva litetni korak naprijed u stvaranju oružane sile kakvu je zamislio. On je Scharnhorstovu postavku »da su svi državljani rođeni bra nioci domovine« sada pretvorio u novu — dužnost je građana da prošire njene granice. Još su spone Versaillesa bile pnsutne u ovim planovima. Da li ići onako kako je Scharnhorst u slićnoj situaciji postupio, kada je nametnuti mir tražio da pruska armija ne smije imati više od 42. Takav postupak je moguć i sada. Crni Reichswehr i poluvojne organizacije dovoljni za velike ambicije. Treba stvoriti moćnu snagu, sposobnu za velike pothvate. Hitler se odlučuje da otvoreno istupi: u oktobru 1933. Da bi umirio Zapad, javno izjavljuje da je nacionalsocijalistićka revolucija uperena protiv komunizma. Slijedeće godine preuzima svu vlast i proglašuje se Führerom — vođom njemačkog naroda. Sada je imao odriješene ruke da slobodno djeluje i nije se ko lebao. Naređuje da se kopnena vojska utrostruči, zatim uvodi opću vojnu obavezu i ponovo povećava broj vojnika na pola milijuna. U talijanskom fašizmu nalazi ideološkog istomišljenika i poten cijalnog saveznika. Dok će u 1935. Oktobarski protokol o vojnoj i politič koj suradnji, čime je udaren temelj Osovini Rim-Berlin. Samo mjesec dana kasnije Njemačka sklapa s militarističkim Japanom Pakt antikominteme. Dok se na planu međunarodne politike učvršćuje ovim putem. Hitler je striktno izvršavao dano obećanje o uskrsnuću veličine njemačke nacije, bilo mirom ili ratom. Mlako reagiranje Evrope, čak i uplaše- 10 nost nekih zemalja, bili su potvrda njegove pretpostavke da se nitko neće oduprijeti. Za dalje akcije trebalo se spremiti dobro. Njegov slijedeći cilj bila je Austrija. Prije toga morao je postići dva važna rezultata: pridobiti Mussolinija da prihvati tu agresiju i razviti oružanu silu — Wehrmacht — do željene snage. Sve je sazrelo početkom 1938. Veliki pohod duž gra nica Njemačke nastavio se u martu. Njemačke trupe ušle su u Austriju, okupirale je a Hitler proglasio njeno pripajanje {Anschlussi Njemačkom Reichu. Hitlerov sračunati rizik pokazao se ispravnim. Kao rezultat nemoćnog uzbuđenja u vodećim zem ljama zapadne Evrope i nove Hitlerove provokacije oko čehoslovačke. S bezobzirnom upornošću već slijedećeg mjeseca Hit ler uzima znatne dijelove Češke, u martu 1939. Ovaj pohod bez rata završio je sklapanjem tzv. Čeličnog pakta o vojnoj i političkoj suradnji s Italijom u maju te godine. Njemačka je proživljavala frenetični zanos zbog »vraćenog po nosa«, zbog »uvećane nacije«, a da nije ispaljen ni jedan metak. Hitler postaje oslobodilac, nepogrešivi voda Trećeg Reicha koji će izgraditi veliku i sigurnu budućnost njemačkom narodu za slijedećih hiljadu godina. On je priklju čio Reichu dvije trećine svih teritorija koje su smatrali njemač kim. Okupacijom Češke Hitler nije računao da je posao završen. Preostale su prostrane oblasti na istoku, u Poljskoj i Danzig danas Gdanjsk koje je namjeravao priključiti Njemačkoj, ne zaboravljajući ni one na zapadu, u Francuskoj. Ali ga to nije pokolebalo da produži gdje je stao. U stvari, to nije bilo bez razloga, premda će postati kobno za njega i Treći Reich. Do tog vremena mnogo je urađeno na pripremama oružane sile za rat. Ideje bivšeg načelnika Uprave kopnene vojske Reichswehra. Neprijatelja treba ne samo iznena diti. Shvatio je da to mogu izvesti samo masovno upotrijebljene oklopne i motorizirane snage. Tada još mak» poznat, general Guderian pisao je u jednoj studiji 1936. « Hitler je od oklopnih snaga očekivao još vite, jer je vjerovao da budući protivnik ovo neće shvatiti ni pravilno primijeniti te da rat neće dobiti. Brzinu, koja je svojstvo njegove neobuzdanosti, smatrao je da u modernom ratu nitko ne može postići osim njemačkog vojnika. »Tko kaže da ja mislim voditi rat kao one budale iz 1914? « kazao je Hcrmannu Rauschningu. »Generalski mozgovi su isto tako sterilni kao i svih ostalih. Ja se ne igram vojske i neću dopustiti da me vode generali. Rat ću ja lično voditi. Povoljni trenutak za napad sam ću odrediti. « Ova shvaćanja o modemom ratu bila su temelj Blitzkriega. U novoj vojnoj organi zaciji oružanih snaga iščezao je suri Reichswehr koji je smatrao nesposobnim da se prilagodi novim zahtjevima modernog raU. Za njim su otišli i njegovi vrhovi: feldmaršal von Blomberg. Premda još nisu dostigle vrh svoje moći. Svijet je u ono vrijeme učinio fatalnu grešku što je propustio da ozbiljnije gleda na čovjeka koji se na čelu višemilijunskog naroda onako izjašnjavao i djelovao u problemima budućnosti Njemačke. Evrope i čovječanstva, a ne jednostavno gledati u njemu fanustu i čak nenormalnog čovjeka koji ne može posuti opasan. Hitler je iz godine u godinu ostvarivao svoje prijetnje na odviše drastičan način da ne bi zabrinjavao. Dok je razmišljao o ratu i djelovao intenzivno na vanjskom planu, nije zaboravljao usmjeravati život zemlje u nacističkom duhu. Da bi Njemačku učinio »najčistijom arijevskom zemljom«, prepustio je esesovcima i Gestapou da se bez skrupula bore protiv antinacizma i antirasizma, protiv komunizma i semitizma. Teror i propaganda učinili su svoje. Raspoloženje masa u Nje mačkoj okreulo ac prema onome tko je jednom rukom pružao ekonomsko poboljšanje i »nacionalno otrežnjenje. « a u drugoj držao nalog za koncentracioni logor. Hitler je tipičan ideolog i nosilac fašističkog nazora na svijet. Ako je u svojoj sredini prihva ćen. Evropa je morala na vrijeme uvidjeti opasnost, da bi izbjegla tragediju u koju će je ubrzo uvući. Tu je zatajila savjest u službi političke igre u kojoj su političari pokazali nedoraslost za odgovornost prema čovječanstvu. Za Hitlcra i Njemačku bilo je kobno što su uspjesi koje je Hitler do tada bio postigao na međunarodnom planu blefom, pritiskom i svršenim činom kod većine u zemlji stvorili uvjerenje u njegovu neponovljivu historijsku misiju, a kod Hitlcra samouvjerenje u svoju nepogrešivost. Takva vjerovanja mogu biti pozi tivna za moral i rukovođenje. Ali, ako su temeljena na prividu, a ne na stvarnosti, onda postaju zlo sa nesagledivim posljedicama. Zbog te pogreške njemački narod će platiti tešku cijenu, ali i Evropa ne manju. I Macchiavelli bi imao što da nauči iz primjera kako je došlo do njemačkog napada na Poljsku. Historija diplomacije imat će bogato vrelo činjenica u izvanrednim kombinacijama političke igre dok nisu napokon 1. Za svega 33 dana operacija, s Polj skom je sve bilo gotovo. Hitler je uspostavio željenu novu gra nicu na istoku, zahvativši prostor preko ranije traženog. Raspa dom Poljske nestala je tampon~drtava između Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza. Dvije zemlje su se našle na zajedničkoj gra nici, od Njemena preko Buga do Sana. Poslije svakog krupnog pothvata Hitler je tražio predah, da bi razmislio o daljem koraku i imao jasnije vidike kada se prašina slegne. Nadao se da će pod utis kom munjevite pobjede u Poljskoj ove zemlje ustuknuti i prego varati. U isto vrijeme produžio je s vojnim pripremama. Njegova ratna mašina je radila, još ne punom snagom, ali zato punim poletom vojske u pobjedničkom zanosu. To je doba kada se Hitler transformira u vrhovnog komandanta, ali ne samo po tituli nego i po djelovanju. Do kraja pohoda na Poljsku još je prepuštao Generalštabu da vodi operacije. Sada je on taj koji će rat voditi, a generali će ga slušati. Sve manje će se savje tovati. Nacija je stekla novo samopouzdanje, gubici u ratu su bili mali. Preostalo je sada da se onaj čudni rat bez borbe na zapadu pretvori u pobjedu i Njemačka — nacistički Treći Rekh — dostići će zenit svoje snage i ugleda. Trebalo je samo vjerovati, vjerovati u vojsku, vjerovati u Führera. »Sijat ču užas brzom upotrebom svih sredstava za uništavanje. Uspjeh zavisi od iznenadnog udara koji unosi paniku i demora lizira... « zapisao je Rauschning Hitlerove riječi izgovorene prije nego što je rat počeo. Strašni udarci sručit će se sa svih strana na slaba mjesta neprijateljske obrane, vršeni jedan za dru gim, kao udarci koji niše sve. « Nisu to bile prazne riječi. To će Hitler primijeniti uskoro na zapadu. U rano proljeće 1940. Dok se neprijatelj osvijesti, njegovi tenkovi će prodrijeti do mora. Kako je zamislio, tako je i ostvario. U rano jutro 10. Oklopne divizije pro jurile su kroz Luxemburg i Ardene. Sudbina belgijske i holandske vojske bila je zapečaćena, kao i britan skih i francuskih snaga sjeverno odatle. Ostaci britanske i dijela francuske vojske, bez oružja i opreme, izmrcvareni, demoralizirani i dezorganizirani, sa plaža kod Dunkerquea evakuirali su se u Englesku. U ovim operacijama bilo je ubijeno, ranjeno ili zarob ljeno oko milijun i dvjesta hiljada vojnika, sa svom ratnom tehnikom i opremom. U nastaloj pometnji, 5. Nijemci su svoj front u sjevernoj Fran cuskoj obrnuli na jug. Koliko su njemačke armije bile dorasle svom zadatku, toliko su francusko rukovodstvo i trupe pokazali nesposobnost. Schlieffen bio je u pravu kada je. Konačno, podlegla je i Francuska 22. Blitzkrieg je ovdje triumfirao. Njegovi rezultati su gotovo nevjerojatni: dok su Nijemci u pohodu na zapadu izgubili svega 153. Belgija i Holandija izgubili su 2. Pobjedom na zapadu Treći Reich je dobio konačno željene granice, prisvajanjem fran cuskih i belgijskih graničnih oblasti. Je li to značilo da je nastupio kraj zahtjevima nacističke nje mačke? Je li Hitlerova druga ponuda za mir, učinjena Britaniji u Rekhstagu 19. Ne, to je bilo traženje trenutka po trebnog za predah, da se sankcionira ono što se postiglo do tada. Odbijanje Britanije da prihvati ponuđeni mir izazvalo je Hitlerovu sujetu da je prisili na kapitulaciju iskrcanjem njemačke vojske na britanske otoke Nešto se sa Hiilerom dešavalo u trenucima kada je Njemačka bila u zanosu najveće pobjede u ratu Generali su sa čuđenjem primili avanturu kod Dunkerquea. Tu epizodu je potisnula veličina pobjede na zapadu. Sada je Hitler došao na ideju da iskrca njemačku vojsku na britanske otoke u okolnosti ma kada na njihovoj straži stoji netaknuta britanska domovinska flota. Ovo je izazvalo prva krupna neslaganja između ratne mor narice i kopnene vojske. Dok su tražena prihvatljiva rješenja oko ovog pitanja, iznenada, posljednjih dana jula 1940, Hitler je po vjerio najužem krugu svojih suradnika da namjerava napasti So vjetski Savez, možda već u jesen iste godine. Ovo je bio šok. Generali nisu imali razloga da sumnjaju u moć njemačke oružane sile i znali su dobro što znači visok borbeni moral i is kustvo njihove vojske, uz to izvanredno opremljene. Tih nekoliko neuobičajenih pojava kod Hitlera za posljednja dva mjeseca zbu njivalo ih je. Postojao je opravdan strah da vrhovni koman dant u donošenju novih odluka ne izgubi ravnotežu između želja i mogućnosti. Na svoj način to je bilo 12. Jodl je odbio takvu sumnju, jer on vjeruje »da je Füh rer i ovdje genijalnom intuicijom ponovo izabrao jedini pravilan put. « Zabrinutost i skepsa koja se javila kod manjeg broja visokih vojnih ličnosti s jedne strane, i Hitlerova samouvjerenost s druge strane, imaju svoj poseban smisao. Generali nisu negodovali zbog mogućnosti da se Sovjetski Savez sruši, nego nisu bili sigurni da se to može pouzdano postio. Nemogućnost da napadne britanske otoke nije bila razlog da se Hitler odluči za napad na Sovjetski Savez. Bio je to samo povod da se njegova stara ideja, toliko puta javno izrečena, sada ostvari. Osvajački pohod u tom vremenu neposredno je imao za svrhu da stvori materijalne uvjete za kas niji poraz Velike Britanije ili za postizanje nagodbe s njom. Na planu njegovih životnih ciljeva, osvajanje Sovjetskog Saveza bilo bi završni čin stvaranja goleme njemačke države na evropskom kon tinentu — Imperium germanicum našeg vremena. Zahuktale pripreme za napad na Sovjetski Savez i njihov us pješni razvoj uklonile su te prolazne sumnje. Ali, komplikacije na Balkanu, koje je izazvala Italija napadom na Grčku u oktobru 1940, bile su mučno primljene u njemačkoj Vrhovnoj komandi. Njena vojska je morala intervenirati, da bi raščistila situaciju i osigurala svoje južno krilo rasporeda na Istoku. Martovski doga đaji 1941. Prevrat u Beogradu odgodio je njemački napad na So vjetski Savez za pet tjedana, a jedna armija zakasnila je da se uključi na vrijeme u početne operacije na pravcu prema Moskvi. U aprilu i maju 1941. Bio je to još jedan primjer pobjede postignute BUnkrtegom. Veliki rezultati vođenja rala koje je njemačka oružana sila po stigla do tada. Tada čak ni sasvim nestvarne Hitlerove ideje, koje su se istodobno javljale, nisu nailazile ni na kakav otpor ili sumnjiča vost. Tako je primljen bez prigovora kod vrhovnog rukovodstva vojske u februaru I94E zahtjev da se izradi plan za eventualnu buduću koncentraciju njemačke vojske u Afganistanu za napad na 16 Indiju, ili kada je u junu potpisao direktivu za nove pothvate u jugozapadnoj Aziji. Sredozemlju i drugdje, pošto bude razbijena sovjetska vojska. Sve se ovo osnivalo na Hitlerovom čvrstom uv jerenju da će munjevitim udarom za tri do četiri mjeseca riješiti rat protiv Sovjetskog Saveza. Takva procjena prihvaćena je i od njegovih najbližih vojnih suradnika. Ponekad je potrebno previdjeti samo jednu bitnu činjenicu pa da vojskovođa izgubi i bitku i rat. Upravo to se desilo Hitleni. Krenuo je u pohod na Sovjetski Savez s pogrešnim uvjerenjem da će i tamo izvesti Blit:krieg Potcijenio je borbenost sovjetskog vojnika, izjednačivši ga s. S druge strane, precijenio je moć njemačke armije i svoje mogućnosti da savlada prostor i neprijatelja. Na savjetovanju s komandantima grupa armija i načelnikom Generalštaba kopnene vojske u janu aru i februaru 1941. Hitler je kazao da će Evropa i svijet zaus taviti dah kada se bude izvodio napad na Sovjetski Savez. Evropa je zaista bila impresionirana onim što je uslijedilo po slije 22. Razvoj operacija u naredna četiri mjeseca u sovjetskoj ravnici činilo se da potvrđuje Hitlerova predviđanja. Staljinove greške uči njene ranije i propusti u očekivanju njemačkog napada, kao i greš ke sovjetskog vrhovnog vojnog rukovodstva u tom vremenu, uve ćali su uspjeh iskusnih njemačkih armija i omogućili im da daleko nadmaše one kod Kutna i Radoma 1939. Poslije prvih velikih gubitaka ljudstva i teritorija, sovjetsko rukovodstvo se snašlo, pojačavajući otpor napadaču. Posljednjim naporima njemačke vojske u oktobru i novembru da se domogne Moskve, definitivno se završio Blit:krieg Njemačka vojska je do I. Kada je Crvena armija pred Moskvom S. Ali za to su postojali objektivni uvjeti: najmodernije opremljenoj i organiziranoj njemač koj vojsci suprotstavljale su se slabije naoružane vojske, brojem inferiorne, zastaijcle doktrine, defetizmom i špijunažom podrivene. Ovdje na Istoku sve je bilo drukčije, a računalo se na ponavljanje istih ili sličnih elemenata kao u operacijama na za padu koji su brzo dovodili do pobjede. Iz neuspjeha i poraza izvlače se pouke bez srdžbe i žuči. Za poraz na Istoku u zimu 1941 42. Od bacio je činjenicu da se bitno mijenja odnos dviju vojski na Is toku i pretpostavku o novim mogućnostima sovjetske vojske. Nije mogao da se pomiri s izgledom da njemačka vojska izgubi makar jednu veću bitku. On joj je usadio agresivni, ofanzivni duh bez iznimke i smatrao da nema sile koja bi je porazila. Iz lične su jete i predrasuda, iz ideološke zanesenosti i bahate razmetljivosti, odricao je Slavenima, posebno Rusima, svaku sposobnost da ga ozbiljno ugroze na bojnom polju. Rusi su jednom ušli u Berlin i opljačkali ga. Kao negativan primjer takvih gledanja i postupaka u ratu uzimao je Francuze. Nedostajalo mu je osjećanje da razmisli ne lebde li sada nad ruskom i ukrajinskom ravnicom sjene Darija i Napolcona. Hitler kao vojskovođa zatajio. Hitler je smatrao da sc osvojeni prostori mogu učvrstiti i opas nosti savladati jedino ako se gvozdenom voljom primijeni zakon neograničene surovosti. Treba vladati po Bismarckovu načelu Bhti und Eismpolitik — politikom krvi i gvožda. Njegovi su se na zori idealno uklapali u mogućnosti koje su se javile nakon na pada na Sovjetski Savez. Tada je vidio priliku za ideološki rat. Dok su u Njemačkoj u koncen tracione logore dovlačene desetine i stotine hiljada ljudi da bi za vršili u krematorijima — Židovi, anlifašisti i svi ostali nepoćudni elementi, na Hitlerovu sugestiju Vrhovna komanda već u početku napada na Sovjetski Savez izdala je naređenje da se ubijaju svi politički komesari Crvene armije, da se njenim ostalim zaroblje nicima oduzme pravo tretmana predviđenog Ženevskom konven cijom. Sa svoje strane, Gestapo je izdao naređenje za likvidaciju istaknutih sovjetskih intelektualaca i funkcioncra. A kada se javio otpor naroda na okupiranom sovjetskom terito riju. Vrhovna komanda naređuje da se u ovim zemljama za svakog ubijenog Nijemca strijelja po pe deset do sto »komunista«. Bila je to prilika Hitleru za obračun sa Slavenima, ne samo na frontu nego i politikom uništavanja stanovništva, što je često najavljivao. »Kad već imam snage da bez ikakve grižnje savjesti šaljem u smrt cvijet njemačke mladeži, zar nemam pravo da uniš tim milijune one inferiorne rase koja se množi kao gamad? « Tako je kazao prije rata, lako je uradio u ratu. Ognjem i mačem Nijemci su pustošili istočnom Evropom, gdje su prije točno sedam stoljeća — 1242. Borba bez milosti iz onog vremena u ratu bez poštede ponovila se u straš nim razmjerima našeg doba. Hitler je ispunjavao ranije obeća nje: »Ja ću taj rat voditi bez obzira na gubitke. Svaki od nas zna što znati totalni rat. Ja neću ustuknuti ni pred kakvim ra zaranjem. « Činio je sve da to ostvari u 1942. Privredu Njemač ke potpuno je preorijentirao na ratnu, pojačao je eksploataciju sirovina i drugih prirodnih bogatstava okupirane Evrope. U Nje mačku su upućivane stotine hiljada radnika iz drugih zemalja, a i ratni zarobljenici počeli su se uključivati u proizvodnju, da bi se oslobodili njemački radnici koje je slao na Istočni front. Uve dena je opća vojna obaveza i u područjima koja su anektirana Reichu. Hitler se odlučio da na Istočnom frontu u 1942. Od kraja zime na Istočni front stizale su nove trupe iz Njc- 19 mačke i satelitskih zemalja koliko su ih ove mogle dati. Zato se odlučio da novu veliku ofanzivu izvede na južnoj polovici fronta, da tamo razbije sovjetsku armiju i dokopa se izvora nafte kod Bakua. Napokon, krajem juna 1942. U pobjedi se lako stvara jedinstvo misli i akcije. Ali, kada zlo zaprijeti, javljaju se prve razlike u biranju puta kojim treba dalje voditi rat. Pogledi na krupna pitanja često se razilaze i stva raju krizu mišljenja. Do toga je došlo ovog puta. Dok je Hitler bio uvjeren da nišu nije u stanju poremetiti operacije prema Volgi i Kavkazu, u Generalštabu kopnene vojske javljaju se druk čija mišljenja i veća opreznost. Kada je na vrijeme upozoren na moguću opasnost da Crvena armija u pogodnom trenutku udari sa sjevera preko Dona u bok njemačkih i satelitskih armija koje su se ustremile prema zavoju Dona i Staljingradu, Hitler se drži pogrešnog uvjerenja iz 1941. Generale je optužio da su opterećeni profesionalnim nor mama. Njegovo podcjenjivanje svega što nije njemačko i rasna zasli jepljenost stalno su ga lišavali mogućnosti da hladno odmjerava svoje i protivnikove vrijednosti i sposobnosti. Netolerantnost pre ma mišljenjima drugih koja nisu u skladu s njegovima, otežat će mu mnogu gorku stvarnost u dugotrajnom rvanju na tim dalekim prostranstvima. Takav njegov pristup u donošenju velikih odluka osuo je nepromijenjen do kraja, ne prihvaćajući nikakve pouke iz poraza kojim su se redovito završavali svi njegovi veliki pothvati, na Istoku. Nošen svojim željama i vizijama u odlučivanju, vodio je često avanturističku strategiju u tim istim regionima u kojima je ukva strategija prije gotovo dva i pol stoljeća dovela do uniš tenja vojsku švedskog kralja Karla XII u borbi protiv Rusa. Uvjeren da samo on vidi pravu viziju. Hitler je tvrdio u ljeto 1942. Malo je koji vojskovođa bio tako obmanut prividom kao što je bio ovog p u u Hitler od svog protivnika. Sirenski zov Suljingrada neo doljivo je vukao, pa je bitku za taj grad na Volgi pretvorio u bitku za prestiž U porazu koji njemačka vojska nije doživ jela još od vremena Jenc. Staljingradska bitka označila je definitivni preokret u drugom svjetskom ratu. Tmurne vijesti su stizale i s Pacifika, na kojem se Japan borio protiv saveznika. U drugoj polovici te godine nasu vilo se pogoršavanje položaja Osovine: njemačke armije poražene su u grandioznoj bici kod Kurska, posljednjem ali uzaludnom poku šaju da se zaustavi Crvena armija. Dotle su se Angloamerikanci iskrcali na Siciliju i na Apeninski poluotok, što je dovelo do pada fašizma u Italiji i njene kapitulacije. U Jugoslaviji se raz vilo ratište po razmjeru upotrijebljenih njemačkih snaga ravno onom u Italiji, a pokreti otpora u raznim zemljama predstavljali su nerješiv problem koji je i te kako opteretio njemačke napore u ratu. Izgubljena strategijska inicijativa otvarala je nacističkoj Njemač koj mračan horizont ishoda rata. U prvoj polovici 1944. Vlade u sa telitskim zemljama pokazivale su prve znake zabrinutosti, a neke su bile spremne da napuste savez s Njemačkom i prepuste je njenoj sudbini. Hitler nije pokazivao ni traga kolebanja u riješenosti da rat nastavi po svaku cijenu. Još dok je trajala agonija 6. Ojačao je Atlantski bedem protiv očekivane savezničke invazije na Zapadu i obećavao nova oružja koje će izmijeniti tok rata. Cijela Njemačka je grozničavo proizvodila dok je bila najviše rušena. Propaganda je prkosila razaranju iz zraka paro lama- »Rušite naše zidove, ali ne i naša srca«, od bombardi ranja poremećeni željeznički saobraćaj brzo je popravljen pod pa 21 20 rolom: »Toćkovi se moraju okretati za pobjedu. « Još uvijek se u NjemaCkoj u nju vjerovalo. Cime je u Evropi otvoren tzv. Neuspjeh njcmaCke vojske da invazione snage baci u more nije mogao nikoga ostaviti u sumnji kakve će to posljedice imati po dalji tok rata. NjemaCka se našla ukliještena između dva glavna fronta, s Istoka i Zapada, i pritisnuta sa dva na jugu. Propaganda je hrabrila Nijemce da izdrže »do pobjede«. Tada su lansirane i prve rakete »V« na Englesku, oružje za koje se tvrdilo da će promijeniti tok rata. U Njemaćkoj su se indus trija i poljoprivreda u najvećoj mjeri naprezali da pridonesu po bjedi. Vojska se borila istim elanom u tom uvjerenju i zadatku. NjemaCka nije imala nikakav Siri aktivni pokret otpora naciz mu. Osim pojedinaca i rijetkih manjih grupa, odvajala se samo jedna značajnija skupina koju su sačinjavale građanska elita i neke visoke vojne ličnosti. Tu su medu civilima bili pripadnici nje mačkog plemstva, crkve, liberali, konzervativci. Svi su oni u suštini antimarksisti, antikomunisti. Bio je to jedan mali odvojeni dio njegove klase koja je prihvatila i podržala nacizam. Od ogromne većine njemačkog oficirskog kadra i generaliteta ostalo je malo pasivnih opozicionera iz vremena Hitlerovog dolaska na vlast. Kada je njemačko oružje po Evropi redalo pobjedu za pobjedom, gasila su se njihova opoziciona ras položenja. Nakon svih neuspjeha na Istoku, nisu tražili kako da se rat protiv Sovjetskog Saveza završi nego kako da se uspješ nije vodi. Kada na zapadu Evrope Hitler nije uspio spriječiti saveznike da otvore novi front. Mjesec i pol dana nakon invazije, jedan hrabar čovjek, pukovnik grof StaufTenberg. Njegov neuspjeh doveo je do istrebljenja zavjerenika. Hit ler je rat nastavio s još većom upornošću, ali s još manjim iz gledima. Išao je sve »do gorkog dna«. Na Istoku sovjetske armije prešle su granicu Istočne Pruske, a u Mađarskoj bile na prilazima Austrije. On se ni tada nije pre davao. U oktobru naredio je mobilizaciju svih za oružje spo sobnih muškaraca od 16 do 60 godina starosti. U duhu total 22 nog rata. Dok su u d a već mnogima klonule nade. Izveo je još dva velika pokušaja da bi promijenio tok rata iU usporio ono što se neminovno približavalo: u decembru je počeo veliku ofanzivu na Zapadu, u Ardenima. Doživio je i moralni udar od najboljih esesovskih jedinica: izvan sebe od srdžbe što je SS jedinica njegovog imena u bici kod Budim pešte pogrešno postupila i bila desetkovana, naredio je da se preživjelim vojnicima skinu oznake pripadnika SS. Ogorčeni voj nici skinuli su i sva odlikovanja i poslala ih Hitlem. U teškim danima 1944. Poslije atentau posvuda je vidio nepouzdane, koleb ljive i sumnjive ljude među svojim suradnicima. Sumnjao je u sposobnost njemačkog naroda da ga dalje slijedi, da ide naprijed. Grupi je gaulajtera kazao da bi njemački narod, u slučaju da bude poražen, pokazao time svoju nezrelost i morao računati na propast. Slijedila je tradicio nalnu nepovredivost zakletve na vjernost i ostala i dalje slijepo oružje u Hitlerovim rukama. Zadojena nacističkim duhom, vjerova njem u svoju snagu, u njenu nesavladivost, u prezir prema svim drugim narodima, i napokon u njenu historijsku misiju stvaranja goleme germanske države, ni onda kada se sve rušilo, to vjerovanje nije još bilo oboreno. Hitler je bio sam uvje ren u čudo spasa, u nemogućnost da se rat koji je poveo onako neviđenim pobjedama preobrazi u ponor poraza, u kataklizmu naroda i tragičan kraj njegova vođe. Što je vrijeme dalje odmi calo, to se više povlačio u svijet svojih snova i pustih nada. Dok su početkom 1945. Mislio je samo kako će za držati napredovanje neprijatelja. U februaru je razmišljao da ot kaže Ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima, da bi sprije čio predaju njemačkih vojnika i natjerao ih na borbu do smrti. Zatim je zatražio da se evakuira cjelokupno njemačko stanov ništvo iz oblasti u kojima će doti do borbi, samo da vojska ne bi bila sputana u razaranju. Naredio je komandantima grupa ar 23 mija da vode borbu fanatičnom upornošću, dodavši da »u sa dašnjem trenutku ne može biti nikakvih obzira prema stanov ništvu. « U to vrijeme svojoj okolici Hitler viSe nije krio mogućnost sloma, premda se stalno nadao nekom preokretu sudbine. »Ako rat bude izgubljen, i narod će biti izgubljen. Oni koji budu os tali nakon ove borbe, ionako su manje vrijedni jer su dobri pali. « kazao je Specru. Neumitni tok rata stalno ga je podsjećao na ono neizbježno Sto dolazi. Nema sumnje da se Hitler otimao smrti kada se ona približila. Htio je sudbinu cijelog naroda vezati za svoju, na način kakav historija nije zabilježila, besmisleno žrtvujući dobra zemlje i živote. Ferrai' Kao da je oživotvorio Ciceronovu misao — neka i prijatelji propadnu, samo da bi pro pali i neprijatelji s njima. Pod parolom: »Ostavit ćemo Amerikancima. Englezima i Ru sima samo pustoš«, u martu je izdao naređenje o »spaljenoj zemlji« — Vtrbramu F. Jesu li mu u ovoj odluci bili uzorom Skiti koji su se povlačili pred Perzijancima. Rusi pred Francuzima ili pred Nijem cima? Da li se nadao da će, žrtvujući Volkssturm — djecu i starce — spasili Njemačku? Ili će možda nastavak razaranja gra dova i ubijanje civilnog stanovništva skrenuti tok rata? Ni na što nije mislio nego na otpor, na otpor do zadnjeg vojnika. Trebalo je produžiti borbu po bilo koju cijenu; jedino tako je odgađao dan svoga kraja. Kao da se utrkivao s vremenom. U spalom vjerovanju javila bi se iskra nade. Tada je tražio ana logiju u historiji. I ovog puta našao je sličnost sa Friedrichom Velikim. Zar on nije spašen prstom sudbine posljednjeg časa. Kada je napisao oproštajno pis mo da bi u smrti iskupio poraz, umrla je njegova velika pro tivnica ruska carica, a saveznici pokazali više međusobne zavisti nego mudrosti. Tako je nastao preokret kada je sve bilo iz gubljeno. Kada je Hitler odlučio da ostane u Ber linu. Očevid kažu da je tada bio iz van sebe od zanosa, uvjeren u ispravnost svojih proročanstava 24 o preokretu u ratu, jer ga providnost spašava u svakoj kritič noj situadji. Tada je na Odri i Nisi stajala milijunska masa Ru sa. Još samo četiri dana ostalo je da udare na Berlin. Na istom mjestu, prije gotovo 190 godina, kod Frankfurta na Odri. U dugoj i krvavoj bid. Sada mu je Goebbels u skloništu duboko pod zemljom dvorišta Reichskancclarije d u o historiju Friedricha Ve likog. Hitler je sa zebnjom čekao trenutak kada će sovjetske armije prijeći u napad. On im je na Odri suprotstavio najbolje trupe koje su mu prcosule, te naoružano sunovništvo. Svojom prisutnošću u Berlinu pokazao je da je sve suvio na kocku. Šes naesti aprila strašna kanonada navijestila je početak kraja. Trupe dvaju sovjetskih frontova slomile su njemačku obranu i za devet dapa hermetički zatvorile Berlin i široku oblast oko njega. Na posljednjem sastanku na kojem je razmotrena situadja u opkoljenom Berlinu, u kasnoj nod 29. U 23 sau Hitler je uputio posljednju radio-depešu: gdje su armije koje treba da razbiju sovjetski obruč oko Berlina? Odgovor je bio porazan: armije su ili obustavile pokušaje da se probiju do grada ili su same razbijene. Kao što se Friedrich Veliki zarekao da se pobijeđen neće nikada živ pre dati neprijatelju, tako je odlučio i Hitler. Svojoj okolici saopćio je da namjerava izvršiti samoubojstvo, jer je sve izgubljeno i sve su nade potonule. Zloslutna tutnjava sovjetskih topova navijestila je siegfriedovsku smrt jače od zvona u Wormsu. Eksplozije teških granata odzvanjale su kao kontrapunkt Wagnerovog umiranja heroja, koje je zahvatilo tu betonsku grobnicu pod zemljom. Oprostivši se od malobrojnih službenika i stranačkih funkcionera koji su ostali još s njim. Još samo nekoliko dana borit će se uzaludno vojska koja je 1939. Izgubivši ideološ kog vođu i rat. Kapitu lacijom njemačke oružane sile 9. Milijuni ljudi izgubili su živote kao žrtve nadfašističke ideolo- 25 gijc. Svijet je visokom cijenom platio spoznaju o njenoj praksi kroz martirij jedne generacije, čije iskustvo treba da posluži kao pouka u traženju društvenih rješenja čovječanstva, u njegovoj pri rodnoj težnji za progresom i mirom, da se ne ponovi doba mržnje, tiranije i rasne podijeljenosti. To je nedavna prošlost ostavila u naslijeđe budućnosti. Ideologija nacizma u Njemačkoj ne ostavlja nikakve dileme o svojem sadržaju, društvenoj opredijeljenosti i karakteru. Svi koji su pisali o njenu tvorcu i nosiocu Adolfu Hitlcru. U njegovom djelu nema ničega što bi ublažilo strogi sud historije. Kada bi i pripadao jednoj od šest vrsta Carlyleovih he roja. Uveo je zakon džungle, oborio dostojanstvo čovjeka i ponizio ga do animalnog. U svjetskoj literaturi do danas Hitler je ostao sporna ličnost jedino u svojstvu vrhovnog komandanta, stratega njemačke oru žane sile u ratu i šefa nacije organizirane za vođenje rala. Ocjene o njegovu rukovođenju variraju između dvije krajnosti. Davale su ih nejednako njegovi suradnici i njegovi protivnici. Zanemaru jući ratnu propagandu, koja ima svoju svrhu i sadržaj, dok je rat bio u toku, u zatvorenim razgovorima medu liderima 'triju vodećih savezničkih sila čula su se različita mišljenja o njemu. Na Teheranskoj konferenciji u novembru 1943. Roosevelt je ka zao. Hitler duševno poremećen čov jek. Staljin mu je to osporio. Ma šta čovjek mislio o njego vim postupcima, tvrdio. Staljin je o su vio utisak da smatra da je Hitler napadom na Sovjetski Savez učinio osnovnu grešku, srušivši time sve svoje dotadašnje uspjehe. Churchill ga također nije podcjenjivao. Da je Roosevelt bio u pravu, to ne bi bio prvi slučaj u historiji da neuravnotežen čovjek vodi narod kroz težak, dugotrajan rat. Ni Suljinovo uvjerenje ne bi moralo u potpunosti isključiti ovo prvo. Danas smo ipak u mogućnosti da se. Nacistički režim u Njemačkoj mogao je strahovladom koju je zaveo, smišljenim, makar defekt nim planom, poslići mnoge željene rezultate u unutrašnjoj politici Moderna oružana sila koju je Njemačka izgradila iznad svake 26 druge u Evropi, imala je objektivno najveće mogućnosti da pobi jedi inferiorne oružane snage svakog protivnika, čak i onog koji je. U takvom odnosu snaga, smjela operativna rješenja kojima je Hitler često težio bila su minimalan rizik, kojeg je uspjeh još u toku rata propagiran kao genijalan podvig. Hitler je bio sklon originalnim pothvatima. Primjenjivao ih je opravdano, nesumnjivo dobro upoznat sa slabostima protivnika i njegovim ograničenim sposobnostima, svjestan snage kojom je sam raspolagao. Velika supremacija moći njemačke vojske nad neprijateljem dopuštala je izvođenje takvih pothvata koji bi u drukčijoj konstelaciji sile pred stavljali avanturu. Sve vojske u Evropi napadao je slijedeći Schlieffenovu misao da dvije protivničke strane u bici u stvari sura đuju u stvaranju pobjede jedne i poraza druge, unaprijed oprav dano siguran u svoju pobjedu. Tako je bilo sve do napada na Sovjetski Savez. Tu je kraj njegovih uspjeha koji su bili i ostali za mnoge razlog vjerovanju u veće dimenzije Hillera kao voj skovođe od onih koje je zapravo posjedovao. Prava mjera Hillera kao vojskovođe ne može se cijeniti isklju čivo ili pretežno kroz pobjede koje je odnosio po Evropi od 1939. Rat protiv Sovjetskog Saveza bio je prilika da se potvrdi ili ospori. Na Istoku njemačka oružana sila pro šla je kroz tri glavne etape: u prvoj, kada je bila praktično ljud stvom i sredstvima premoćna nad protivnikom, u drugoj, kada su snage približno ujednačene, i trećoj, kada su izgubljene sve prednosti. Na Istoku je došlo do bitne promjene u Hitlcrovu vođenju rata i tu je pravio grešku za greškom. Prvu etapu zavrtio je u duhu zastarjelih Falkenhaynovih pogleda da neprijatelju ne treba ustupiti nikada ni stopu onoga što se osvoji, i time je uvećao poraz pred Moskvom. U drugoj je odbacio Haldcrovu opomenu kada je čuo istinu koja nije bila u skladu s njegovom zamišljenom slikom situacije i doživio katastrofu kod Staljingrada. Tako je išlo sve do kraja. Međutim, nije samo on uzrokovao neuspjehe. Njegov sovjetski protivnik, koji se brzo oporavljao poslije prvih poraza, brzo je učio i stjecao iskustvo, koristio je Hitlcrove greške u najvećoj mjeri i njegovo lakoumno potejenjivanje moći i sposobnosti sovjetske vojske Erfurthovu misao: »Suviše veliko samopouzdanje mora se obuzdati trezvenim smislom za stvarnost« - jednostavno nije primjenjivao. Naprotiv, njegove tadašnje odluke nisu ni blijeda slika poteza velikih voj nika iz prošlosti, kada su se našli u sličnim poteškoćama. Ga šenje njegova ugleda kao vojskovođe bilo je postepeno. Sve ove činjenice govore u prilog Trevor-Roperovu mišljenju da Hitlerovo vođenje rata treba promatrati kroz pojedina razdoblja, a ne samo kroz ishod rata. U svijetu je o Hitlcru i Trećem Reichu napisan veliki broj knjiga. Na žalost, mnoge među njima nose pečat blokovske po dijeljenosti i njihovih ideoloških shvaćanja. Kroz sudbinski put Trećeg Reicha umanjuje se značaj nekadašnjih ratnih saveznika, a veliča doprinos drugih. Od toga nije potpuno imun ni Shirer. Shirer je pri tom zahvatio mnogo bitnih pojava, ali ne i sve. Zadržao se na prikazivanju rata među državama. U predgovoru knjige Shirer je opravdano ukazao da se na stranicama ove knjige provlače i njegove predrasude i da će neka njegova izlaganja mnogi osporiti. »jer ničije mišljenje nije nepogrešivo. « Možda se nećemo složiti sa svakim Shirerovim tumačenjem, ali ćemo, čitajući njegovu knji gu. O Trećem Reichu i njegovu vođi Adolfu Hitlcru još će se dopunjavati naša znanja. Ali suština prirode nacistič kog poretka i karaktera njegovih ličnosti neće se mijenjati. Oni će ostati kao mračan znak jednog vremena koje se udaljava ali ne zaboravlja. G oethe Hitler je bio sudbina Njemačke, a ta se sudbina nije mogla spriječiti. F f ČumarSal VVaitfr von Braichitsch vrhovni komandant nje mačke kopnene vojske 1938-41. Tisuću godina će proći a krivnja Njemačke neće biti zbrisana. H ans F rank generalni guverner okupirane Poljske, prije vjdanja u Nurnbergu Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponovo prožive. Santayana 30 Iako sam živio i radio u Trećem Reichu u prvoj polovici njegova kratkog života, motred izbliza kako Adolf Hitler učvršćuje svoju diktatorsku vlast u toj ve likoj i zagonetnoj naciji, a zatim kako ju je poveo u rat i osvajanje, to osobno iskustvo ne bi me po nukalo da napišem ovu knjigu. Na to me potaknulo nešto što je vjerojatno jedinstveno u povijesti. Na svršetku drugog svjetskog rata pala je u ruke pobjedničkim silama većina tajnih arhiva njemačke vla de i svih njezinih ogranaka, medu njima Ministarstva vanjskih poslova, kopnene vojske i mornarice, Nacionalsocijalističke stranke i Himmlerove tajne policije. Vje rujem da nikad prije nije u ruke suvremenih povjes ničara palo tako neprocjenjivo blago. Dotad su velike države, čak i ako su bile pobijeđene u ratu a njiho ve vlade srušene u revoluciji, kao što se dogodilo u Njemačkoj i u Rusiji 1918, uspjele spasiti i sačuvati svoje arhive, i samo su oni dokumenti naposljetku ob javljeni koji su služili interesima režima što je slijedio. To je jedinstveni izvor informacija o raz doblju od 14. Osim njega su od velikog značenja i drugi dnevnici, poput dnevnika dra Josepha Goebbelsa, ministra pro pagande i bliskog Hitlerovog suradnika, generala Alfreda Jodla. Ti dokumenti nisu potjecali samo iz Hitlerova vremena, nego su sezali do Weimarske Republike i dalje, sve do početaka Bismarckova Reicha. Još mnogo godina nakon rata ležali su nagomilani nacistički dokumenti zaključani u golemu skladištu ame ričke vojske u Alcxandriji Virginija. Tad se posve mala istraživačka grupa, s nedovoljno pomoćnih sila i opreme, upustila u to da materijal pregleda i fotogra fira. Dokumenti iz Alexandrije pokazali su se zlatnim rudnikom. Isto je vrijedilo i za neke druge dokumente, npr. Stotine tisuća zaplijenjenih dokumenata prikupljeno je hitno u Nürnbergu kao dokazni materijal, a kasnije su dodana tome 42 sveska objavljenih zapisnika saslušanja i iskaza svjedoka, koji su još dopunjeni sa deset sve zaka mnogih važnih, na engleski prevedenih dokume nata. Za mene je bilo dragocjeno i petnaest svezaka dokumenata sa dvanaest idućih numberških procesa, ia ko u tom izdanju manjkaju mnogi spisi i izjave. Uz to, dotad neviđeno obilje dokumenata stajali su mi naposljetku na raspolaganju još i opširni zapisnici sa saslušanja njemačkih oficira, nacističkih stranačkih i upravnih činovnika, kao i zapisnici njihovih iskaza pod zakletvom u različitim poslijeratnim procesima. Oni su predstavljali izvor materijala kakav, vjerujem, nakon pri jašnjih ratova nikad nije nikom stajao na raspolaganju. Razumije se da od te vrtoglave količine dokumenata nisam mogao pročitati sve — to bi daleko prelazilo snage pojedinca. Ali vrlo opsežan dio sam svladao, prilično sporo, kao i svi koji su to pokušali, zbog pomanjkanja bilo kakvog prikladnog indeksa. Naravno da je za jednu totalitarnu diktaturu ti pično da radi iza zatvorenih vrata i da krije tajne od radoznalih pogleda sa strane. Doduše, bilo je raz mjerno jednostavno izvještavati o golim, uzbudljivim i često gnusnim događajima u Trećem Reichu: o Hitlerovu usponu na vlast, paležu Reichstaga, krvavom po kolju 30. Chamberlainovoj kapitulaciji u Munchenu. Ali u tajnosti do nesene sudbonosne odluke i spletke, podmukle izdaje, motivi i stranputice, uloge koje su protagonisti iza ku lisa igrali, opseg terora koji su vršili i načini na koje su ga organizirali — sve to i mnogo više ostalo je uglavnom skriveno od nas dok se nisu pojavili njemački tajni dokumenti. Mnogi drže da je još rano pisati povijest Trećeg Reicha. Takvo sam mišljenje najviše susretao u Francuskoj, kad sam ondje obavljao neka istraživa nja za svoju knjigu. Današnji historičari ne bi smjeli obuhvaćati ništa novije od napoleonskih vremena, go vorili su mi. Takvo je gledište umnogome opravdano. Većina his toričara čekala je da prođe pedeset, stotinu i više go dina dok se osmjelila pisati o nekoj zemlji, carstvu ili eri. Ali, zar to nije bilo zato što je bilo potreb no toliko vremena da odnosni dokumenti izbiju na svjetlo dana i pruže im potreban, autentičan materijal? I premda je time postignuta perspektiva, nije li neš to bilo izgubljeno, zato što je autorima nedostajalo osob34 j no poznavanje života, atmosfere vremena i historijskih ličnosti o kojima su pisali? U slučaju Trećeg Reicha. S obzirom na tako neusporedive, tako brzo raspoložive izvore i na sjeća nja na život u nacističkoj Njemačkoj, na ličnosti, pos tupke i karaktere ljudi koji su njom upravljali, a naj više od svih na Adolfa Hitlera. « Meni je bilo krajnje teško i ne uvijek moguće da saznam pouzdanu istinu o Hitlerovoj Njemačkoj. La vina dokumentarnog materijala pomaže da se uznapre duje mnogo dalje na putu do istine nego se to či nilo mogućim prije dvadeset godina, ali i sžm njegov golemi opseg može često dovesti u zabunu. A u svim ljudskim zapisima i svjedočanstvima neizbježno će biti neobjašnjivih suprotnosti. Nema sumnje da se od vremena do vremena na stranicama ove knjige provlače moje predrasude, koje neizbježno potječu iz mog iskustva, mog porijekla i od goja. U principu prezirem svaku totalitarnu diktaturu, a ovu sam to više mrzio što sam duže u njoj ži vio i gledao njezino nasilje nad ljudskim duhom. Nijedan događaj, prizor ili navod ne 35 potječu iz moje mašte; svi se temelje na dokumenti ma. Ono nekoliko slučajeva nagađanja, gdje manjka ju činjenice, jasno je označeno kao takvo. To je neizbježno jer ničije mišljenje nije ne pogrešivo. Mišljenje koje sam se usudio iznijeti ovdje, da bih svom prikazu dao jasnoću ili dubinu, stvorio sam što sam najbolje mogao iz dokaznog materijala, vlastitog iskustva i znanja. SHIRER USPON ADOLFA HITLERA 36 1 RAĐANJE TREĆEG REICHA U samo predvečeije rođenja Trećeg Reicha Berlin je bila obuzela grozničava napetost. Gotovo je svakom bilo jasno da će VVeimarska Republika propasti. Već se više od godinu dana naglo raspadala. General Kurt von Schleicher, koji, kao ni njegov neposredni prethod nik Franz von Papen, nije mnogo mario za Republiku, još manje za njezinu demokraciju, a na položaj kan celara također ga je imenovao predsjednik te nije bio odgovoran parlamentu, nakon pedeset i sedam dana vla davine našao se u bezizlaznu položaju. Adolf Hitler, vođa nacionalsocijalista, najveće političke stranke u Njemačkoj, tražio je za sebe položaj kancelara demokratske republike koju je, kako se zarekao, bio naumio uništiti. Tog sudbonosnog zimskog vikenda glavnim su gra dom kružila najnevjerojatnija nagađanja o tome što će se zbiti, a ona koja su najviše uznemiravala nisu bila. Pročulo se da Schleicher, budući da je u sukobu s generalom Kurtom von Hammersteinom. Berlinski će junini odredi, potpomognuti nacističkim simpatizerima u Policiji, zauzeti H'ilhelmstrasse u kojoj se nalazila pred sjednička palača i većina ministarstava. Spominjao se 38 39 i generalni štrajk. Jedan od radničkih vođa pokušao je stupiti u dodir s generalom von Hammersteinom da bi predložio zajed ničku akciju vojske i organiziranog radništva ako bi Hit ler bio imenovan na čelo nove vlade. Dobar dio noći od nedjelje na ponedjeljak Hitler je koračao gore-doljc svojom sobom u hotelu »Kaiserhof« na Reichskanzlerplatzu nedaleko od Kancelarije Reicha. Već je gotovo mjesec dana tajno pregova rao s Papenom i drugim vodama konzervativne desnice. Bio je primoran na nagodbu. Nije mogao postići isklju čivo nacističku vladu. Ali mogao je postati kancelar koa licione vlade čiji su se članovi — osam od jedanaest nisu bili nacisti — slagali s njim u tome da se ukine demo kratski vajmarski režim. Činilo se da mu na putu stoji samo ostatjeli, nepopustljivi predsjednik. Bilo mu je osamdeset i šest godina i bio je pomalo senilan. Poslije podne, u nedjelju 29. Hitler se odvezao u Kancelariju Reicha na razgovor s Hindenburgom. Njemačku i ostali svi jet. Rohm i drugi nacistički funkcionari sa zeb njom su stražarili na prozoru »Kaiserhofa« motreći vrata Kancelarije Reicha odakle je Führer trebao izaći. »Pro 40 čitat ćemo s njegova lica je li uspio ili nije. « zapisao je Goebbels. Jer, čak ni tad još nisu bili posve sigurni. »Naša su srca razdirale sumnja, nada. « zabilježio je Goebbels u svoj dnevnik. »I prečesto smo se razočarali da bismo bezgranično vjerovali u veli ko čudo. «5 Nekoliko časaka kasnije bili su svjedoci čuda. Čovjek s Čaplinovskim brčićima, koji je u svojoj mladosti u Beču bio doista skitnica, neznani vojnik u prvom svjetskom ratu. Prevezao se onih stotinjak metara do »Kaiserhofa« i ubrzo našao među svojim starim pristašama, Goebbelsom. Rohmom i drugim smeđim košuljama koji su mu pomagali po kamenitom i bučnom putu do vlasti, »šutio je i svi mi smo šutjeli. « zapisao je Goebbels, »ali oči su mu bile pune suza. Tisuće i tisuće nadirale su u disci pliniranim redovima iz dubina Tiergartena. Limene glazbe treštale su stare ratne koračnice uz zaglušno udaranje bubnjeva, a tisuće grla urlale su novu verziju pjesme Horsta Wessela i druge, stare kao i sama Njemač ka. Tisuće pari čizama odjekivale su u moćnom ritmu po kolniku, a visoko uzdignute baklje oblikovale su plamenu zmiju koja je osvijetlila noć i izmamila klicanje promat rača zbijenih na pločnicima. S prozora palače Hindenburg je promatrao svjetinu kako stupa, lupkajući takt vojnih koračnica svojim štapom, vidljivo zadovoljan što je napo sljetku odabrao kancelara koji može pokrenuti narod na tradicionalno njemački način. Je li starac u svojoj senil nosti imao pojma o tome što je tog dana odriješio, dvoj beno je. Ubrzo se Berlinom proširila priča, vjerojatno izmišljena, da se usred parade okrenuo nekom starom gene ralu i rekao: »Nisam znao da smo zarobili toliko Rusa. « Samo stotinjak metara niže u W ilhelmstrasse. Jedan strani promatrač pratio je događaje te večeri s drugačijim osjećajima. »Rijeka plamena tekla je mimo francuske ambasade,« zapisao je ambasador André Fran çois-Poncet. » dok sam teška srca i pun zlih slutnji pro matrao njezin gorući trag. «7 Te se noći Goebbels, umoran ali sretan, vratio kući u tri poslije ponoći. Prije nego što je legao u postelju, zapisao je: » Ovo je gotovo kao san. Novi Reich se rodio. Četrnaest godina rada okrunjeno je uspje hom. Njemačka revolucija je počela! Potrajao je dvanaest godina i četiri mjeseca, ali je u tom krat kom vremenskom bljesku, u odnosu na povijest, uzroko vao na Zemlji erupciju silovitiju i razomiju od bilo koje do tada, uzdigavši njemački narod na vrhunce moći kakve nije bio dosegao tisuću godina, pretvorivši ga u jednom. Čovjek koji je utemeljio Treći Reich, koji je njime upra vljao bezobzirno i često izuzetno lukavo, koji ga je doveo do takvih vrtoglavih visina i tako bijednog kraja, bio je osoba nesumnjivog, iako zločinačkog, genija. Istina, u njemačkom narodu, onakvom kakvim su ga nedokučiva providnost i stoljeća bili oblikovali do tada. Ali bez Adolfa Hitlera i njegove demonske lič nosti. Kako je rekao istaknuti njemački povjesničar Friedrich Meinecke: »jedan od velikih primjera jedinstvene i nepred vidljive snage ličnosti u povijesti«. Ali za većinu Nijemaca Hitler je imao — ili je ubrzo stekao — aure olu pravog, božanski nadarenog vođe. Idućih dvanaest burnih godina oni će ga slijediti slijepo kao da je neponepogrešiv. PORIJEKLO ADOLFA HITLERA Kad razmotrimo Hitlerovo porijeklo i djetinjstvo, teško bi bilo zamisliti manje vjerojatnu figuru da naslijedi plašt Bismarcka. Hohenzollema i predsjednika Hindenburga od tog neobičnog Austrijanca seljačkog porijekla, koji se rodio 20. Ti su njegovi osjećaji bili toliko snažni i trajni da je u trideset i petoj godini života, diktirajući u njemačkom zatvoru knjigu koja će postati predložak Trećeg Reicha. Taj mali grad na granici čini mi se simbolom te velike misije. Prezime Hitler pojavljuje se i u očinskoj lozi. Hitlerova baka po majci i njegov djed po ocu. Adolfova mati bila je polusestrična njegova oca i za brak je trebala biskupsku dozvolu. Preci budućeg njemačkog Fuhrera s obje strane gene racijama su živjeli u Waldviertelu. Dok sam živio u Beču. To je brežuljkast, šumovit kraj ispresijecan selima i malim imanjima, i premda udaljen samo sedamdesetak kilometara od Beča. Stanovnici su često opori, po put čeških seljaka samo nešto sjevernije odatle. Brakovi rođaka su uobičajeni kao u slučaju Hitlerovih roditelja, a vanbračna djeca česta. Na majčinoj strani bilo je izvjesne postojanosti, četiri generacije obitelji Klare Polzl živjele su na zemljišnoj čestici broj 37 u selu Spital. Pisanje obiteljskog ime na se, kao što smo vidjeli, mijenja; prebivalište također. Među Hitlerima vlada nemiran duh, potreba da se sele iz sela u selo, od jednog posla do drugog, da izbjega vaju čvrste veze i pomalo se bohemski ponašaju u odno sima sa ženama. Johann Georg Hiedler, Adolfov djed, bio je putujući mlinar koji je svoj zanat obavljao sad u ovom, sad u onom selu Donje Austrije. Pet mjeseci pošto je bio sklo pio prvi brak godine 1824, rodio mu se sin, ali ni dijete ni majka nisu preživjeli. Osamnaest godina kasnije, dok je radio u Durenthalu. Marijom Annom Schicklgru ber. Pet godina ranije, 7. Vrlo je vjerojatno da je Aloisov otac bio Johann Hiedler, iako pouzdanog dokaza nema. Johann se naposljetku oženio tom ženom, ali, suprotno običaju u takvim slučajevima, nije se potrudio 44 da uzakoni sina nakon sklapanja braka. Dijete je odraslo kao Alois Schicklgruber. Anna je umrla 1847, nakon čega se Johannu Hiedleru na trideset godina zameo trag da bi ponovo iskrsnuo u dobi od osamdeset i četiri godine u mjestu Weitra u Waldviertelu. Zašto starac nije taj korak poduzeo prije, ili zašto ga je naposljetku ipak poduzeo, nije iz raspo loživih dokumenata poznato. Alois je kasnije povjerio nekom prijatelju da je to učinjeno kako bi on mogao dobiti dio stričeve ostavštine, mlinareva brata, koji je Aloisa odgojio u svom domaćinstvu. Od tada je Adolfov otac bio službeno poznat kao Alois Hitler i to je prezime prirodno prešlo na nje gova sina. Tek tridesetih godina su poduzetni bečki novinari, prekapajući po župnim knjigama, otkrili ovu činjenicu o Hitlerovim precima i. U neobičnom životu Adolfa Hitlera bilo je mnogo čudnih obrata sudbine, ali ni jedan nije bio tako čudan kao ovaj što se odigrao trinaest godina prije njegova rođenja. Da se osamdesetčetverogodišnji putujući mlinar nije gotovo trideset godina nakon smrti svoje žene izne nada pojavio da prizna očinstvo svom tridesetdevetogodišnjem sinu, Adolf Hitler bi se bio rodio kao Adolf Schicklgruber. To prezime nema nikakva posebna znače nja. Ono ima pomalo komi čan prizvuk kad ga izgovara Bavarac. Mogu li se zami sliti pomahnitale njemačke mase kako kliču Schicklgruberu svojim gromovitim »Heil«? « klicale su mase u mističnim svečanostima na nacističkim skupovima recitirajući to poput nekog vag45 nerijanskog poganskog recítala. To je postao obavezan pozdrav Nijemaca u Trećem Reichu. « To je malo teško zamisliti. S obzirom na neugasivu mržnju koju je nacistički Führer od same mla dosti osjećao prema Cesima, kojima je naposljetku razorio državu, krsno ime Nepomuk vrijedno je spomena. Jan Nepomuk narodni je svetac Čeha i neki su povjesničari vidjeli u tome što je jedan Hitler nosio to ime prisut nost češke krvi u Hitlerovoj lozi. Alois Schicklgruber učio je najprije postolarski obrt u selu Spital, ali, kako je bio nemirna duha poput oca, ubrzo je u potrazi za srećom krenuo u Beč. U osamna estoj godini stupio je u graničare pri austrijskoj carinskoj službi u blizini Salzburga, a kad je devet godina kasnije unaprijeđen u samu carinsku službu, oženio se Annom Glasl-Hörer, posvojenom kćerkom višeg carinskog činov nika. Ona mu je donijela mali miraz i skok na društve noj ljestvici, onako kako su se stvari već odvijale u sit noj birokraciji stare Austro-Ugarske. Ali brak nije bio sretan. Bila je četrnaest godina starija, slaba zdravlja i nerotkinja. Nakon šesnaest godina braka rastali su se, a tri godine kasnije. Prije rastave Alois, sad zakoniti nosilac prezimena Hit ler, stupio je u odnose s mladom hotelskom kuharicom Franziskom Matzelsberger, koja mu je 1882. Mjesec dana nakon ženine smrti Alois se oženio kuharicom, a tri mjeseca kasnije ona mu je rodila kćerku Angelu. Ni ovaj drugi brak nije dugo potrajao. Godinu dana nakon poroda Franziska je umrla od tuberkuloze. Ime Hidlcr imatrao je premekanim; ali Hitler zvub lijepo i lako te pamti. « August Kubizek: Adolf Hitter. Novoj ženi, Klari Polzl, koja je uskoro postala maj kom Adolfa Hitlera. Poznavali su se bili dugo. Klara je potjecala iz Spitala. Njezin je djed bio onaj isti Johann von Nepomuk Hutler kod koga je odrastao Alois Schicklgruber Hitler. Tako su Alois i Klara bili bratić i sestrična iz drugog koljena te su, kako smo već spomenuli, za sklapanje braka morali zatražiti dozvolu biskupa. Ona je dugo živjela sa Schicklgruberima u Braunauu i, kad se Aloisova četrnaest godina starija žena razboljela, čini se da je pomišljao da se oženi Klarom čim mu žena umre. On sam postao je zakonit sin i naslijedio je strica koji je bio Klarin djed, kad je djevojci bilo šesnaest godina, dakle upravo dovoljno da prema zakonu može stupiti u brak. Ali, kako smo vidjeli. Aloisova žena poživjela je još tri godine poslije razlaza i Klara je, možda stoga što je Alois u međuvremenu zametnuo odnos s kuharicom Franziskom Matzelsberger, u dobi od dvadeset godina napustila doma ćinstvo i otišla u Beč gdje se zaposlila kao služavka. Vratila se četiri godine kasnije da vodi kućanstvo svom bratiću. I Franziska je, u posljednjim mjesecima svog života, otišla od muža. Alois Hitler i Klara Polzl vjen čali su se 7. Umro je je u djetinjoj dobi, a isto tako i drugo dijete Ida, ro đena 1886. Adolf je bio treće dijete iz ovog trećeg braka. Njegov mladi brat Edmund. Peto i posljednje dijete, Paula. Adolfov polubrat Alois i njegova polusestra Angela. Hitler ju je doveo u Berchtesgaden da mu 47 vodi kućanstvo, i uskoro su se u Hitlerovoj okolini pročuli njezini bečki kolači koje je Hitler gutao s velikim apetitom. Napustila ga je 1936. Čini se da je ona bila jedina u obitelji s kojom je u zreloj dobi bio prisan — uz jednu iznimku. Angela je imala kćerku, Geli Raubal, pri vlačnu plavojku, koja je, kako ćemo još vidjeti, bila je dina Hitlerova prava ljubav. Adolf Hitler nije volio da mu se spominje polubrat. Alois Matzelsberger, kasnije uzakonjen kao Alois Hitler, postao je konobar i više je puta u životu došao u sukob sa zakonom. Heiden navodi da je Alois, kad mu je bilo osamnaest godina osuđen na pet mjeseci zatvora zbog krade, a u dvadesetoj je odsjedio osam mjeseci za isti prekršaj. Naposljetku je otišao u Njemačku, ali je i ondje ponovo zapao u neprilike. Godine 1924, kad je Hitler sjedio u zatvoru zbog političkog puča u Miinchenu, Aloisa Hitlera je jedan hamburški sud osudio na šest mjeseci zatvora zbog bigamije. Poslije toga, prema Heidenu, odse lio se u Englesku gdje je ubrzo osnovao obitelj i jed nako je brzo napustio. Otvorio je Bierstube — malu pivnicu — u berlinskom predgrađu odakle je neposredno pred rat preselio na H'ittenbergplat:. U njegov lokal dolazili su nacistički funkcionari i u toku prvih godina rata. Aloisu je tad bilo blizu šezdeset, bio je krupan, priprost, dobroćudan čovjek, vrlo malo nalik na svog čuvenog polubrata; zapravo se nije razlikovao od mnoštva drugih malih gostioničara kakve je čovjek susre tao po Njemačkoj i Austriji. Posao mu je cvao i sad je, bez obzira na svoju prošlost, očigledno uživao u blago stanju. Imao je samo jednu brigu: da mu polubrat u tre nutku neraspoloženja ili bijesa ne oduzme obrtnicu. Povre meno se u gostionici govorkalo kako je kancelaru i Führeru Reicha taj podsjetnik njegova skromnog porijekla trn u oku. Säm Alois, sjećam se, izbjegavao je da bilo što govori o svom polubratu što je od njega bilo mudro 48 i oprezno, ali muka za sve nas koji smo nastojali saznati što više o životu čovjeka koji se u to vrijeme već bio uputio na osvajanje Evrope. Osim u Mein Kampfu, gdje oskudan biografski mate rijal često zavodi na krivi put a mnogo se šta prešu ćuje, Hitler je rijetko spominjao svoje porijeklo i mla dost — ili dopuštao razgovor o tome u svojoj prisut nosti. Vidjeli smo kako stoji s njegovim porijeklom. A kakva mu je bila mladost? MLADOST ADOLFA HITLERA One godine kad mu se otac u pedeset i osmoj godini života povukao iz carinske službe u mirovinu, šestogo dišnji Adolf krenuo je u osnovnu školu u selu Fischlham, nedaleko od Linza. Bilo je to 1895. U iduće četiri ili pet godina nemirni umirovljenik selio se iz jednog sela u drugo u okolici Linza. Do petnaeste godine njegov je sin zapamtio sedam selidaba i pet različitih škola. Dvije godine išao je u školu u benediktinskom samostanu u Lambachu, blizu kojeg je njegov otac kupio seljačko imanje. Ondje je Adolf pjevao u koru, odlazio na satove pjevanja i, prema vlastitom navodu. Naposljetku se umirovljeni carinik skrasio zauvijek u selu Leondingu na južnom prilazu Linzu, gdje je obitelj stanovala u skromnoj kući s vrtom. Kad je Adolfu bilo jedanaest godina, poslali su ga u Linz u gimnaziju. To je za njegova oca predstavljalo nov čanu žrtvu, a upućivalo je na ambiciju da sin pođe nje govim stopama i postane državni činovnik. Ali o tome je dječak najmanje sanjao. »Prvi put u svom životu. « pisao je kasnije Hitler. Nisam htio postati činovnik. « Priča o ogorčenoj, nepopustljivoj borbi jedanaestogodišnjeg dječaka protiv upornog i, kako je rekao, domi nantnog oca jedna je od rijetkih biografskih pojedinosti koju Hitler opširno i, očigledno, iskreno i istinito raz laže u Mein Kampfu. Taj je sukob iznio na vidjelo prve znakove divlje, nepokolebljive volje koja će ga kasnije 49 dovesti onoliko daleko, usprkos naoko nepremostivim za prekama. Nisam htio postati činovnik, ne i sto puta ne! Svi oče vi pokušaji da pričama iz svog života u meni potakne lju bav ili volju za taj poziv, postigli su upravo obratno. Smučilo bi mi se od same pomisli da bih morao sjediti u kancelariji, da bi mi sloboda bila uskraćena; da bih pres tao biti gospodar svog vremena i bio primoran da sadržaj cijelog svog života pretačem u upitnike koje bih morao po punjavati. Jednog dana postalo mi je jasno da ću postati slikar, um jetnik. « Posumnjao je u moj zdravi razum ili je možda pomislio da nije dobro čuo ili shvatio. Ali, kad je shvatio, a po sebno pošto je osjetio kako je moja namjera ozbiljna, su protstavio joj se svom odlučnošću svoje naravi. Nikad, dok sam ja ž iv! Od svog »nikad« otac nije odustao, a ja sam pojačao svoj »ipak! »Nadao sam se da će me otac, kad vidi kako u gimnaziji sla bo napredujem, pustiti da se posvetim svom snu, svi đalo mu se to ili ne. «19 To, napisano trideset i četiri godina kasnije, možda je djelomice isprika za neuspjeh u školi. U osnovnoj je školi Hitler još imao dobre ocjene, ali u gimnaziji u Linzu bile su tako slabe da je naposljetku izgubio godinu i bio primoran da prijeđe u državnu školi u Steyr, ne daleko od Linza. Da ga je neuspjeh u školovanju kasnije u životu gri zao, vidjelo se kad se izrugivao »gospodi akademicima« zbog njihovih titula i diploma i učenog držanja. Čak i u posljednje tri-ćeliri godine svog života, kad se u svom Glavnom stanu bavio svim pojedinostima vojne strategije, taktike i komande, običavao je za slobodnih večeri u krugu starih stranačkih drugova raspravljati o gluposti svojih učitelja. Neke od arabeski tog luđaka, koji je tad kao vrhovni komandant osobno upravljao golemim armijama od Volge do kanala La Manchea. Dobri su učitelji bili iz nimka. Žalosno je što takvi ljudi imaju moć da određuju život mladom čovjeku. ® O učiteljima koji su me učili imam najneugodnija sjećanja. Već i njihova vanjština odavala je prljavštinu. Bili su proizvod potpuno ovisnog duhovnog proletarijata koji se odlikovao nečuvenim nezna njem i bio stvoren upravo zato da bude stup sistema koji je sad. « Kad se sjećam svojih učitelja, uviđam da je polovica njih bila nenormalna. Nas učenike u staroj Austriji odgajali su da poštujemo starce i žene. Većina je bila duševno poremećena i popriličan broj je njih završio kao pravi lu đ a c i!... Ja sam osobno bio s učiteljima u po sebno lošim odnosima. Nisam pokazivao nimalo sklonosti pre ma stranim jezicima — iako bih ih možda stekao da učitelj nije bio rođeni idiot. Nisu imali osjećaja za omladinu; jedini im je cilj bio da nam natrpaju moz gove i pretvore nas u učene majmune poput njih samih. Ako je koji učenik pokazivao i najmanje znakove original nosti. Do svoje smrti Hitler, očito, nije oprostio svojim učite ljima slabe ocjene koje su mu bili dali — a ni zabo ravio. Ali osvećivao im se ismijavajući ih. Kad je Hitler postao svjetska ličnost, neki su poku šali prikupiti dojmove koje je on ostavio na svoje uči telje. Jedan od rijetkih koje je Hitler, čini se. Gissinger se kasnije prisjećao; »Što se mene tiče, Hitler nije u Linzu ostavio ni povoljan ni nepovoljan dojam. Nipošto nije bio voda razreda. Bio je mršav i uspra van. «24 Profesor Eduard Hümer, očito jedan od onih koje je Hitler kasnije opisao kao »rođene idiote« jer je poduča vao francuski, došao je 1923. Iako je hvalio Hillerove ciljeve i izjavio da od srca želi da on ostvari svoje ideale, dao je slijedeću skicu učenika gimnazije: Hitler je svakako bio nadaren, iako samo za određene predmete, ali mu je nedostajalo discipline i. A nije bio ni mar ljiv: inače bi bio postigao mnogo bolje rezultata, uz svoju darovitost25 Kako se pokazalo, jedan je profesor u gimnaziji u Linzu izvršio jak i sudbonosan utjecaj na mladog Adol fa Hitlera. Bio je to profesor povijesti dr Leopold Pdtsch. Prije dolaska u Linz. Hitler spremno priznaje svoj dug tom čovjeku. Za cijeli moj kasniji život bilo je možda presudno što mi je sreća dodijelila profesora povijesti koji je. U mom profesoru dru Leopoldu Polschu iz gimnazije u Linzu bio je laj princip utjelovljen doista na idealan način. Taj stari gos podin, ljubazan ali istodobno energičan, uspijevao je da svo jom blistavom rjećitošću ne samo zadrži našu pažnju već da nas i ponese. Čak i danas s iskrenim uzbuđenjem mislim na sjedokosog čovjeka koji je žarom svog izlaganja ponekad us pijevao da zaboravimo sadašnjost, kao čarolijom prenosio nas u prošla vremena, a suhe povijesne činjenice iz tisućgodišnjih magli pretvarao u živu stvarnost. Sjedili smo često ushićeni, ponekad čak dirnuti do suza. Iskoristio je naš propupali nacionalni fanatizam kao sredstvo za naš odgoj, pozivajući se često na naš osjećaj nacionalnog ponosa. Taj je profesor učinio povijest mojim najmilijim predmetom. Odu ševio se kad je saznao da je stari gospodin bio član dotad zabranjenog nacističkog SS. Razgovarao je nasa mo s njim puni sat i kasnije povjerio svojim stranač kim drugovima: »Ne možete zamisliti koliko dugujem tom starcu. «27 Alois Hitler umro je od krvarenja u plućima 3. Krvarenje ga je zadesilo na jutarnjoj šetnji i umro je nekoliko trenutaka kasnije u obližnjoj gostionici, na rukama jed nog susjeda. Kad je njegov trinaestogodišnji sin ugledao očev leš, spopao ga je grčevit plač. Osjećala se obaveznom, kao što Hit ler primjećuje u Mein Kampfu, da ga nastavi školovati u skladu s očevim željama — »drugim riječima«, kao što on kaže. »da ga školuje za činovnika«. »da ni pod koju cijenu ne postane činovnik«. »Tad mi je iznenada došla u pomoć bolest i za ne koliko tjedana odlučila o mojoj budućnosti i prekinula vječne prepirke u kući. Poslali su ga na neko vrijeme u rodno selo Spital, gdje se oporavljao u kući majčine sestre Therese Schmidt. Kad je prizdravio, vratio se na kratko vrijeme u gimnaziju u Steyr. Nje gov posljednji školski izvještaj, od 16. U zemljopisu i povijesti bio je »dobar«; u slobodnom crtanju »vrlo dobar«. Mo gućnost da napusti školu zauvijek toliko ga je uzbudila da se prvi i posljednji put u životu napio. Kao što sc kasnijih godina prisjećao, pokupila ga je u zoru. Iduće dvije-tri godine Hitler je često opisivao kao najsretnije dane svog života. Nikad nije zabora vio »pahuljastu mekoću« tih godina, od šesnaeste do devetnaeste, kad je kao »majčin ljubimac« uživao u »ja lovosti udobna života«. Gadila mu se i sama pomisao da se prihvati kakvog stalnog zaposlenja, a to je potrajalo do kraja njegova života. Čini se da su te posljednje godine dječaštva za Hitlera bile tako sretne zato što nije morao raditi, a mo gao je lutati, sanjariti i provoditi dane tumarajući grad skim ulicama ili okolicom objašnjavajući prijatelju što to ne valja sa svijetom i kako bi ga trebalo popraviti, a večeri s knjigom u krevetu ili stojeći na galeriji opere u Linzu ili Beču slušajući opčinjeno mistična, poganska djela Richarda NVagnera. Jedan drug iz djetinjstva kasnije ga se sjećao kao blijeda, boležljiva, vitka mladića koji bi, iako obično bojažljiv i šutljiv, katkad iznenada planuo histeričnim bi jesom na one koji su mu protuslovili. » U pismu koje nosi da tum 4 kolovoza 193. Adolf Hitler meui Jugendfreund. U bezbroj pjesama koje je spjevao o njoj. Do tada je već bio raz vio silovitu mržnju prema habsburškoj monarhiji i svim nenjemačkim narodima u višenacionalnom Austro-Ugarskom carstvu kojim je vladala, i jednako strastvenu lju bav za sve što je njemačko. Sa šesnaest godina postao je ono što će ostati do posljednjeg daha: fanatičan njemački nacionalist. Osjećao je probleme života kao teret Kubizek se kasnije prisjećao: »Posvuda je vidio samo zapreke i neprijateljstvo. Uvijek je bio protiv nečeg i u zavadi sa svijetom. Nikad ga nisam vidio da nešto shvaća vedro. Kubizek se sjeća da je Hitler uvi jek bio okružen hrpama knjiga; najradije je čitao djela o njemačkoj povijesti i mitologiji. Imao je u Linzu topao roditeljski dom. Zapo čeo je djelovati kao skladatelj i dirigent, ali je tu njegovu kanjent osujetio prvi svjetski nt. Hitler se, op skrbljen novcem koji su mu dali majka i rođaci, upu tio na dva mjeseca u veliku metropolu. Iako je kas nije postao poprište njegovih najgorčih godina, kad je, povremeno, doslovce živio na ulici, Beč ga je prilikom tog prvog posjeta opčinio. Lutao je danima ulicama, is punjen uzbuđenjem pri pogledu na impozantne građevi ne uzduž Ringa i u neprestanoj ekstazi od onog što je vidio u muzejima, operi, kazalištima. Raspitao se također o uvjetima za upis u bečku Aka demiju likovnih umjetnosti i godinu dana kasnije, u lis topadu 1907, vratio se u prijestolnicu da pristupi pri jemnom ispitu kao prvom praktičnom koraku u ostva renju svog sna da postane slikar. S osamnaest godina bio je pun velikih nada, ali je doživio razočaranje. Bi lješka na listu kvalifikacije za Akademiju svjedoči o tome: Navedeni nisu na prijemnom ispitu pokazali zadovoljavaju će rezultate, ili nisu ni pripušteni na isp it. Adolf Hitler, Braunau na Innu. Ispitni radovi ne zadovoljavaju. Za mladog ambicioznog čovjeka bio je to, kako je kasnije napisao, »udarac groma iz vedra neba«. Bio je potpuno siguran da će ga ovaj put primiti. Pre ma vlastitom prikazu u Mein Kampfu. Hitler je zamo lio objašnjenje od rektora Akademije. Taj me gospodin uvjeravao da crteži koje sam priložio nepobitno dokazuju da nisam nadaren za slikanje, i da moje sposobnosti, očito, leže na polju arhitekture; za mene. « Hitler je to. U međuvremenu je njegova mati umirala od raka na 56 prsima te se vratio u Linz. Tri pune godine otkako je Adolf napustio školu. Klara Hitler i njezini rođaci uz državali su mladića ne dočekavši nikakav rezultat. Hitlcrova mati je umrla, a dva dana kasnije pokopana je u Leondingu pokraj muža. Siromaštvo i surova stvarnost primorali su me da brzo odlučim. Bio sam upućen na to da se sam ne kako prehranjujem. Uvijek je prezirao fizički rad. Nikad nije pokušao privrediti ni pfeniga. Ali to ga nije pokolebalo. Kad se opraštao sa svojim rođacima, izjavio je da se neće vratiti sve dok ne uspije. S kovčegom punim odjeće i rublja u ruci i s nepokoleb ljivom voljom u srcu. Nadao sam se izvući od sudbine ono isto što je pedeset godina ranije uspjelo mom ocu; i ja sam htio postati »nešto« — ali ni pošto činovnik. « »NAJTUŽNIJE DOBA MOG ŽIVOTA« Iduće četiri godine, između 1909. Tih posljednjih godina prije pada Habsburgovaca. Ne samo u ar hitekturi, kiparstvu, muzici, već u lakomislenom, željnom zabave i kultiviranom duhu svojih stanovnika, taj je grad sačuvao atmosferu baroka i rokokoa kakva je dru gim zapadnim metropolama bila nepoznata. Smješten na obalama Dunava, ispod šumovitih brežu ljaka Wienerwalda protkanih žuto-zelenim vinogradima. Beč je bio grad takve prirodne ljepote da je zarobio došljaka, a Bečane je ona ponukala da vjeruju kako im je 57 providnost bila posebno sklona. Zrak je ispunjala glaz ba, veličanstvena glazba darovitih domaćih sinova, naj većih koje je Evropa poznavala: Haydna, Mozarta. Beethovena i Schuberta, a u posljednjim godinama sjaja koji je tamnio veseli valceri obožavanog Bcčanina Johanna Straussa. Ljudima tako obdarenim i prožetim ba roknim načinom života i sam se život činio poput sna, i građani su provodili ugodne dane i noći u plesu i zabavi, u lakim razgovorima u udobnim kavanama, slu šajući glazbu i gledajući nestvaran svijet na sceni kaza lišta, opera i opereta, u ljubakanju i ljubljenju, prepuš tajući dobar dio života užitku i mašti. Svakako, carstvom treba upravljati, vojsku i morna ricu popunjavati ljudstvom, pruge i ceste održavati, pos love i radove obavljati. Ali malo je tko u Beču radio prekovremeno — ili čak i puno radno vrijeme. Taj grad, kao i svi ostali, imao je svoje siromahe: slabo hranjene, loše odjevene ljude koji su stanovali u bijednim stanovima. Beč je cvao, a blagostanje koje je odatle proizlazilo cijedilo se i u niže slojeve. Politički je gradom vladala premoćna većina sitne buržoazije; rad ništvo se organiziralo ne samo u sindikate nego i u svojoj moćnoj političkoj stranci, socijaldemokratskoj. Sta novništvo, koje je bilo naraslo na dva milijuna, previralo je. Demokracija je istiskivala zastarjelu autokraciju Habsburga, obrazovanje i kultura postali su pristupačni masa ma tako da je godine 1909, kad je Hitlcr došao u Beč. Zar nije već i nje gov jedini prijatelj, Kubizek, jednako siromašan i ne poznat kao i on, stvarao ime na Muzičkoj akademiji? Ali mladi Adolf nije slijedio svoju ambiciju da pos tane arhitekt. Mogao je biti primljen u školu iako mu je nedostajala svjedodžba gimnazije — mladiće »poseb no nadarene« primali su bez maturalne svjedodžbe — ali. Isto tako nije pokazao sklonosti da nešto izuči ili da se stalno zaposli. U studenome 1909, nepunu godinu dana pošto je bio došao u Beč da »izazove sudbinu«, bio je prisiljen da se iseli iz na mještene sobe u Simon Denk Gasse i iduće četiri go dine spavao je u prenoćištima za siromašne ili u go tovo jednako bijednom muškom domu u Meldemannstrasse 27, u dvadesetom okrugu, blizu Dunava, utoIjujući glad u dobrotvornim gradskim kuhinjama. Nije čudo što je gotovo dvadeset godina kasnije napisao: Za mene je Beč. Za mene ime tog fetonskog grada predstavlja pet godina neimaštine i bijede. Pet godina za kojih sam morao zarađivati nasušni kruh najprije kao nadničar, zatim kao mali slikar; uistinu oskudan hljeb nikad dostatan da utoli i običnu glad. Glad je tada bila moj vjerni tjelesni čuvar; nije me napuštala ni na trenutak i sve je spremno sa mnom d ije lila... Moj je život bila neprekidna borba s tim nemilosrdnim prijateljem. Kao što objašnjava u Mein Kampfu, izje dao ga je malograđanski strah da će se »opet srozati u redove proletarijata« — strah koji je kasnije is koristio gradeći nacionalsocijalističku stranku na širokim osnovama tadašnje obezglavljene, loše plaćene, zapušte ne klase sitnih obrtnika i činovnika, čiji su se mili juni pripadnika pothranjivali iluzijom da su bar druš tveno u boljem položaju od »radnika«. Iako Hitlcr kaže da se probijao i kao »mali slikar«, u svojoj autobiografiji ne iznosi nikakvih drugih poje dinosti o tome, osim što usputno dodaje da mu se 1909. »Tad sam već«, kaže. »radio samostalno kao mali cr tač i akvarelist. «40 To je malo nejasno, kao i mnogo šta drugo od bio grafskog materijala u Mein Kampfu. Iako izjave onih koji su ga u to vrijeme poznavali nisu mnogo vjero dostojnije, prikupljeno je dosta materijala iz kojeg se 59 može dobiti vjerojatno točnija i potpunija slika. U najmanju ruku, nema dokaza da se ikad bavio tim obrtom. Ono što je slikao ili crtao bile su diletantske sličice Beča. Burgtheater, dvorac u Schdnbrunnu ili rimske ruševine u schonbrunnskom parku. Prema izjavama svojih znanaca, precrta vao ih je sa starijih djela; očito nije umio crtati po prirodi. Ti su crteži i slikanje ukočeni i beživotni, po put grubih i nemarnih skica kakvog početnika arhitekta, a ljudski likovi koje je ponekad dodavao toliko loši da podsjećaju na strip. Pronašao sam bilješku koju sam jed nom pribilježio dok sam listao mapu Hitlerovih origi nalnih crteža; »Vrlo malo lica. Jedno go tovo demonsko lice. « Prema Heidenu, »oni stoje poput sitnih ispunjenih vreća ispred visokih, mračnih palača«. Hitler je umio biti i komercijalniji. Cesto je cr tao oglase za trgovce reklamirajući proizvode kao npr. Teddy-puder protiv znojenja, a postojao je i jedan og las, naslikan možda da zaradi nešto novaca o Božiću, sa svetim Nikolom kako prodaje šarene svijeće, i drugi sa šiljastim gotskim tornjem crkve sv. Stjepana iznad brda sapuna. Kopiranje tog tornja nikad ga nije za maralo. To je bio cijeli Hitlerov »umjetnički opus«, što ga nije priječilo da se sve do kraja života smatra »umjet nikom«. Za tih skitalačkih godina u Beču neosporno je izgle dao bohemski. Oni koji su ga tad poznavali sjećali su se kasnije njegova dugačkog otrcanog crnog ogrtača, koji mu je visio do gležnja i nalikovao na kaftan. Sjećali su se njegova masnog crnog polucilindra koji nije skidao cijele godine, njegove mutne kose. Ako možemo vjerovati Hanischu, koji je kasnije postao neka vrsta umjetnika, Hitler je bio »pojava kakva se rijetko viđa među kršćanima«. Nije pušio ni pio. Nije se ljubakao sa ženama — ne zbog kakve abnormalnosti, koliko se zna, već jednostav no zbog urođene bojažljivosti. « primijetio je kasnije Hitler u Mein Kampfu. I sjećali su se da je taj mladić, vrlo lijen kad je trebalo zasukati rukave, bio pohlepan čitač koji je veći dio dana i večeri provodio zadubljen u knjige. Vidi također Hitler tht Pawn Rudolfa Oldena; Oldcnova knjiga obuhvata i izjave Reinholda Hanischa. Konrad Hciden u Der Fuhrrr također navodi Hanischov materijal, između ostalog i sudski zapisnik u Hitlerovoj tužbi protiv tog skitnice zbog navodne prijevare u kojoj je Hanisch utajio dio novca od prodaje njegove slike U Mein Kampfu Hitler opširno razmatra kako treba čitati. Sve slobodno vrijeme koje mi je preostalo trošio sam na učenje. Na taj sam način u nekoliko godina stvorio temelje znanja kojim se i danas koristim. Poznajem ljude koji beskrajno mnogo »čitaju«. S druge će strane čovjek koji 61 umije pravilno čitati. Umijeće ti tanja, kao i učenja, je st:. Sa mo takvo čitanje ima smisla i svrhu. Gledano u tom svi jetlu. Hitlerov je odgovor da je iz svog štiva i života među bečkim siromasima i obes pravljenima naučio sve što mu je u kasnijem životu trebalo. Beć je bio i o su o u mene najteža, iako najtemeljitija ži votna Škola. DoSao sam u taj grad još napola kao dječak, a oti šao kao šutljiv i ozbiljan muškarac. U tom se razdoblju u meni izgradila slika svijeta i pogled na svijet koji su postali granitni temelji cijelog mog djelova nja. Uz ono što sam tad naučio nisam trebao više mnogo učiti; a izmijeniti nisam morao ništa. Kakve su bile ideje koje je čita njem i iskustvom stekao. Da su pre težno bile plitke i otrcane, često groteskne i proturječ ne, prožete neshvatljivim predrasudama, očito je i nakon vrlo površnog preispitivanja. Da su važne za ovaj pri kaz, kao što su bile važne po svijet, jednako je očito jer su postale sastavni dio temelja Trećeg Reicha koji je taj knjiški skitač jednog dana izgradio. MLADENAČKE IDEJE ADOLFA HITLERA Sve one, uz jednu iznimku, nisu bile njegove već sa kupljene iz kovitlaca političkog života Austrije prvih go dina 20. Dunavska monarhija umirala je od pokvarene probave. Stoljećima je njemačko-austrijska manjina vladala u tom višejezičnom carstvu namećući tu cetu naroda svoj jezik i kulturu. Tolike se narodnosti nisu mogle progutati i probaviti. Austrija nije bila topionički tiganj. Šezdesetih godina otrgnuli su se Talijani, a 1867. Mađari dobiše jednak položaj kao i Nijemci u okviru takozvane dvojne monarhije. Hrvati i ostali — tražili su jednakost ili bar na cionalnu autonomiju. Austrijskom politikom dominirala je ogorčena borba naroda. Ali to nije bilo sve. Postojalo je i socijalno nezado voljstvo koje se često prebacivalo na nacionalna trvenja. Obespravljene niže klase zahtijevale su pravo glasa, a radnici pravo da organiziraju sindikate i štrajkove — ne samo za veće nadnice i bolje radne uvjete već i za ostva renje svojih demokratskih političkih ciljeva. Naposljetku je jedan generalni štrajk donio opće pravo glasa muš karcima. Hitler, fanatični mladi njemačko-austrijski nacionalist iz Linza. U nje govim očima carstvo je tonulo u »smradni mulj«. Spa siti ga je moglo samo ako vladajuća germanska rasa ponovno potvrdi svoj apsolutni autoritet. Ostali nenje-' mački narodi, osobito Slaveni a nadasve Česi, u njegovim su očima bili manje vrijedni. Potrebno je da Nijemci njima vladaju željeznom rukom. Parlament mora ukinuti i dokrajčiti cijelu tu »demokratsku besmislicu«. Iako se u politiku nije aktivno upletao, Hitler je bud no pratio djelatnost triju velikih stranaka stare Austrije: socijaldemokrata, kršćanskih socijalista i pangermana, nje mačkih nacionalista. U mozgu neočešljanog posjetioca dobrotvornih kuhinja počela je tad klijati politička oštroumnost, koja mu je omogućila da fantastično jasno sagleda snagu i slabosti suvremenih političkih pokreta i učinila ga. «47 Ipak, bio je već toliko pametan da svlada svoj osje ćaj bijesa protiv te radničke stranke kako bi mogao pažljivo proučiti razloge njezinoj popularnosti. Zaključio je da tome ima nekoliko uzroka, i niz godina kasnije sjetio ih se i iskoristio ih u izgradnji njemačke nadonalsocijalističke stranke. »Go tovo dva sata stajao sam i suspregnuta daha gledao ka ko divovski ljudski zmaj polagano vijuga u prolazu. Sa zebnjom i potišten napustio sam to mjesto i otumarao kući. «45 Kod kuće je počeo čitati socijaldemokratsku štampu, proučavati govore njezinih voda, analizirati njezinu orga nizaciju, razmišljati o njezinoj psihologiji, o političkim tehnikama i izvlačiti iz svega zaključke. Uspjeh socijal demokrata objašnjavao je sa tri razloga: znali su kako treba stvoriti masovni pokret bez kojeg je svaka poli tička stranka besmislena; svladali su umijeće propagan de među masama; i, konačno, spoznali su značenje onog što je nazvao »duhovnim i fizičkim terorom«. Ova treća pouka, iako se pouzdano temeljila na pogreš nom opažanju te odražava njegove vlastite čudesne pred rasude. Deset go dina kasnije on će je u svoje svrhe korisno primijeniti. Shvatio sam nečuven duhovni teror koji taj pokret vrši. To je precizno izračunata tak tika zasnovana na svim ljudskim slabostima, a njezini rezul tati vode do uspjeha gotovo matematički sigurno. Ne manje jasno postalo mi je značenje fizičkog terora nad pojedincem i m a sa m a... Međutim, u tadašnjem Beču postojale su dvije poli tičke stranke koje su snažno privlačile mladog Hitlera. Pangermanska stranka nalazila se tad u posljednjoj fazi borbe prsa o prsa za njemačku prevlast u višenacionalnom carstvu. Iako je Hitler smatrao Schönerera »dubokim misliocem« i odu ševljeno prihvaćao osnove njegova programa: borbeni na cionalizam, antisemitizam, antisocijalizam, ujedinjenje s Njemačkom i opoziciju Habsburgovcima i Svetoj stolici, ubrzo je otkrio uzroke neuspjeha te stranke: To što ova stranka nije pokazivala dovoljno razumijevanja za važnost socijalnih problema stajalo ju je gubitka istinski borbene narodne mase; stupanje u parlament oduzelo joj je snagu zamaha i opteretilo je svim onim slabostima svojstve nim toj instituciji; borba protiv katoličke c rk v e... »Bez obzira na to koliko se kojoj crkvi može prigovoriti,« Kaže objašnjavajući zašto je Schönererov pokret »otcjepljenja od Rima« Los-von-Rom bio taktička pogreška, »nijedna politička stranka ne smije nikad smetnuti s uma činjenicu da u cijeloj povijesti nikakva sasvim politička stranka nije nikad uspjela provesti vjersku reformaciju. «51 Ali najveća pogreška pangermana. Očito je iz njegove rekapitulacije ideja koje su se počele oblikovati u njegovu mozgu kad mu nije bilo mnogo više od dvadeset i jedne godine, da je to smatrao kardinalnom greškom. On je nije ponovio kad je osnivao svoj politički pokret. Oni su propustili da pridobiju podršku bar neke od moćnih, već postojećih institucija, bilo crkve, vojske ili bar kabi neta ili šefa države. Ukoliko jedan politički pokret ne zadobije takvu podršku, uviđao je mladi čovjek, bit će mu teško, ako ne i nemoguće, osvojiti vlast. Upravo je takvu podršku Hitler oštroumno pribavio u prijelomnim berlinskim siječanjskim danima 1933. U Hitlerovo vrijeme u Beču je, međutim, ipak posto jao istaknut politički vođa koji je uviđao sve ovo, kao i nužnost da se stranka osloni na mase. Bio je to dr Karl Lueger, gradonačelnik Beča i vođa kršćanske soci jalne stranke, koji je više od bilo kog drugog postao Hitlerov politički mentor, iako se njih dvojica nikad nisu sreli. Hitler ga je uvijek držao »najvećim njemačkim gra donačelnikom svih vremena. Da je dr Karl Lueger živio u Njemačkoj, bio bi svrstan u naj veće umove našeg naroda. Točno je da je Lueger postao najutjecajniji političar Austrije, kao voda stranke koja se regrutirala iz redova nezadovoljne sitne buržoazije i koja je izbijala politički kapital, kao kasnije i Hitler, iz grubog antise mitizma. Ali Lueger, koji je poniknuo iz skromnih pri lika i radom se probijao kroz studije, bio je čovjek zna čajnog duhovnog nivoa, i njegovi protivnici, uključujući i Zidove, spremno su mu priznavali poštenje, viteštvo, velikodušnost i toleranciju. Židov Stefan Zweig, istaknuti austrijski pisac, koji je u to vrijeme bio odrastao u Beču. »Njegova grad ska uprava,« pisao je Zweig, »bila je primjerno pravedna i čak tipično demokratska. Židovi koji su drhtali gle dajući pobjedu te antisemitske stranke i dalje su uživali ista prava i ugled kao i do tada. Smatrao je da je Lueger pretjerano snošljiv i da ne uvida rasni problem koji predstavljaju Zidovi. Zamjerao je gradonačelniku i to što nije prigrlio pangermanizam. Zar nije stari car Franjo Josip dva puta odbio da odobri Luegerov izbor za gradonačelnika? Hitler je morao priznati genijalnost tom čo vjeku koji je znao pridobiti podršku masa. Hitler nije mogao a da se ne divi »beskrajno oštroumnom« načinu na koji se Lueger odnosio prema moćnoj crkvi. Lueger je »brzo i vješto umio iskoristiti sva raspoloživa sredstva da pridobije podršku postojećih moćnih institucija kako bi za svoj pokret izvukao što više iz tih starih izvora moći«. Originalan je bio samo u tome što ih je, kao jedini desničarski političar poslije prvog svjetskog rata, primijenio u Njemačkoj. Tad je nacistički pokret jedini od nacionalističkih i konzervativnih stranaka uspio privući mase, a kad je to postigao, pridobiti podršku vojske, predsjednika Republike i organizacija velikog ka pitala — triju »postojećih moćnih institucija« koje su pomogle da se Hitler domogne položaja kancelara. Pouke naučene u Beču pokazale su se doista korisnim. Hitler je to uočio i u Mein Kampfu naglasio važnost govorničkog dara u politici. Snaga koja je pokrenula velike lavine religioznog ili političkog karaktera odvajkada je bila samo čarobna snaga izgovorene riječi. Široke narodne mase mogu se ustalasati samo snagom riječi Svi veliki pokreti su narodni pokreti, vulkanske provale ljudskih strasti i emocija, uzburkani bilo strašnom božicom nuždom ili plamenom bakljom riječi bačenom u mase; a ne zaslađenom limunadom književnih esteta i salonskih junaka. Iako se mladi Hitler nije bio aktivno uključio u austrijsku politiku, počeo je već kušati svoj govornički dar na publici koju je nalazio u bečkim prenoćištima, dobrotvornim kuhinjama i gradskim uglovima. Taj se dar 67 66 razvio kako autor, koji je kasnije slušao niz njegovih najznačajnijih govora, može potvrditi u govomištvo koiem između dva rata nije bilo premca u Njemačkoj i koje je uvelike pridonijelo njegovom fantastičnom uspjehu. U Linzu je, kako je rekao, bilo samo neko liko Židova. »Ne sjećam se da sam u rodnoj kući, dok je otac bio živ, ikad čuo riječ Židov. « U gimnaziji je bio jedan učenik Židov — »ali mi o tome nismo raz mišljali. Ja sam ih Židove čak smatrao Nijemcima. »Kad sam upoznao Adolfa Hitlera,« kaže August Kubizek, sje ćajući se njihovih zajedničkih dana u Linzu, »njegov je antisemitizam već bio snažno izražen. Kad je krenuo u Beč, Hitler je već bio uvjeren antisemit. I premda su njegovi doživljaji u Beču možda produbili taj osjećaj, on nipošto nije poniknuo ondje. «57 »Tada sam,« piše Hitler, »došao u Beč. « Obuzet mnoštvom dojmova. Iako je Beč tada brojio blizu dvije sto tine tisuća Židova medu stanovništvom od dva milijuna, nisam ih zapažao. Židova je u mojim očima karakterizirala samo njegova vjera i stoga sam. Tako mi se ton antisemitske bečke štampe činio nevrijednim kulturne tradicije jedne velike nacije. »Odjednom sam susreo prikazu u crnom kaftanu s crnim zuluflma. Jer u Linzu svakako nisu tako izgledali. Promatrao sam čov jeka ispod oka i oprezno, ali što sam duže zurio u to strano lice. Zadubio se u antisemitske brošure koje su se uvelike prodavale u ono vrijeme u Beču. Zatim je izašao na ulice da taj »fenomen« pro motri izbliza. »Kamo god sam pošao,« kaže, »počeo sam 68 susretati Židove, i što sam više gledao, to su se više u mojim očima razlikovali od ostalih ljudi. Kasnije bi mi često pozlilo od vonja tih kaftanonosaca. »Je li postojala ikakva prljavština ili bestidnost, posebno u kulturnom životu, a da u nju nije bio upleten bar jedan Židov? Ako je čovjek oprezno rasjekao takav gnojni čir, našao bi, poput crva u gnjilu tijelu, često zaslijepljena iznenadnim svjetlom Židovčića! « Židovi su uglavnom bili odgovorni, kako je vjero vao, za prostituciju i trgovinu bijelim robljem. »Kad sam prvi put,« navodi Hitler, prepoznao Židova kao hladno krvnog, besramnog i proračunatog dirigenta te odvratne trgovine niskim strastima velegradskog ološa, prožela me hladna jeza. «41 U Hitlerovoj mržnji prema Židovima ima dosta bolesne seksualnosti. To je bilo karakteristično za tadašnju anti semitsku bečku štampu, kao što je postalo kasnije za Opsceni niirnberški tjednik Der Sturmer koji je izdavao jedan od Hitlerovih najdražih suradnika, franački Gauleiter, poznati pervertit i jedna od najodvratnijih ličnosti Trećeg Reicha Julius Streicher. Mein Kampfje prošaran mračnim nagovještajima o tome kako sotonski Židovi zavode nedužne kršćanske djevojke te tako prljaju njihovu krv. Hitler je pisao o »strašnoj viziji u kojoj krivonogi židovski gadovi zavode na stotine tisuća djevojaka«. Kako Rudolf Olden ističe, možda je jedan od uzročnika Hitle rova antisemitizma počivao u seksualnoj zavisti koja ga je mučila. Iako je bio prešao dvadesetu, nije, koliko je poznato, u Beču imao bilo kakav odnos sa ženama. »Postepeno sam počeo mrziti Židove. « priča Hitler, ». Za mene je to bilo vrijeme najvećeg duševnog pre okreta koji sam ikad doživio. Iz slabunjavog kozmopo lita pretvorio sam se u gorućeg antisemita. «4-' Takav, zaslijepljen i fanatičan, ostao je do kraja; njegov testament, koji je diktirao nekoliko sati prije smrti, sadr žavao je posljednju optužbu protiv Židova pripisujući im odgovornost za rat koji je on započeo, a koji je dokrajčio njega i Treći Reich. Ta plamena mržnja koja je zarazila tolike Nijemce dovela je naposljetku do pokolja, tako strašnog i takvih razmjera da je na civilizaciji ostavila 69 ružnu brazgotinu koje jamačno neće nestati dokle god bude čovjeka na Zemlji. Hitler je zauvijek napustio Beč i oti šao u Njemačku kojoj je. Bile su mu dvadeset i četiri godine i sva kom. Nije postao slikar ni arhitekt. Ni je postao ništa, to je svak mogao vidjeti; bio je skit nica. Nije imao prijatelja, ni obitelji, ni stalnog zaposle nja, ni doma. Imao je, međutim, jedno: nepokolebljivu vjeru u samog sebe i duboko, žarko uvjerenje da mora ispuniti misiju. Vjerojatno je da je otišao iz Austrije kako bi izbje gao vojnoj obavezi. Slavenima i ostalim nacionalnim manjinama u carstvu. U Mein Kampfu Hitler iznosi da je otišao u München u proljeće 1912, ali to nije točno. Prema beč kom policijskom registru, živio je u Beču sve do svib nja 1913. Razlozi koje sam navodi za odlazak iz Austrije gran diozni su. Moje unutarnje neslaganje s habsburškom državom nepresta no se povećavalo.. Naposljetku su ga otkrile u MOnchenu i naredile da se javi na regrutaciju u Linz. Josef Greiner, u svojoj knjizi Dat Ł» ROĐENJE NACISTIČKE STRANKE Deseti studenog 1918, mračne jesenje nedjelje, Adolf Hitler je iskusio nešto što je iz dubine svoje mržnje i razočaranja nazvao najvećim lopovlukom stoljeća. Tog nedjeljnog jutra pastor je saopćio da je car ab dicirao i pobjegao u Nizozemsku. Dan ranije, rekao je. Njemačka je prepuštena na milost i nemilost pobjednicima. »Nisam to mogao podnijeti,« kaže Hitler u prikazu tog prizora. »Pred očima mi se sve ponovo zacrnjelo; pipajući i posrćući, vratio sam se u bolničku sobu, ba cio se na ležaj i zario užarenu glavu u ponjavu i jas tuk. Dakle, sve je bilo uzalud, sve žrtve i odrica nja;... Zar su izginuli za ovo?. Zar se sve to odigralo zato da bi banda prokletih zločinaca mogla položiti ruke na Domovinu? «1 Prvi put otkako je stajao kraj majčina groba. « Poput milijuna svojih sunarodnjaka, tad i zauvijek nakon toga. Poput milijuna drugih Nijemaca, i Hitler je bio do bar i hrabar vojnik. Kasnije su ga neki politički pro tivnici optuživali da se kukavički ponio u ratu. Njegova je jedinica bila desetkovana u četverodnevnim teškim borbama prve bitke kod Ypresa gdje su Britanci zaustavili njemački pro dor prema Kanalu. Prema jednom Hitlerovom pismu svom munchenskom stanodavcu, krojaču Poppu. U ratu je Hitler bio dvaput ranjen, prvi put 7. Poslije liječenja u Njemačkoj vratio se u Listov puk — nazvan po prvom komandantu — i 17. Njegov puk bio je u središtu borbi u toku posljednje njemačke ve like ofenzive u proljeće i u ljeto 1918. »Oteturao sam gorućih očiju,« kaže Hitler, »no seći sa sobom posljednji ratni izvještaj. Nekoliko sati kasnije oči su mi se pretvorile u užareno ugljevlje; oko mene se sve pomračilo. «2 Dva puta je odlikovan za hrabrost. Jedan ratni drug iz njegove jedinice posvjedočio je da je Hitler dobio odlikovanje zato što je sim samcat zarobio petnaest Engleza; drugi je izjavio da su to bili Francuzi. U dokumentima puka List ne spominje se uopće takav pothvat; nema ni podataka o zaslugama 74 pojedinaca koji su odlikovani. Bez obzira za što ga je dobio, nema sumnje da je kaplar Hitler Željezni križ prvog reda zaslužio. Ponosno ga je nosio do kraja ži vota. Nije primao pisama ni paketa od kuće, kao ostali. Ni kad nije zatražio dopust; nije čak pokazivao zanimanje za žene kakvo vojnici u ratu pokazuju. Nikad nije pri govarao, što su i najbolji činili, prljavštini. Bio je pasioniran vojnik, smrtno ozbiljan uvijek kad se govorio o ratnim cilje vima Njemačke i njezinoj sudbini. »Svi smo ga proklinjali i smatrali nepodnošljivim,« iz javio je kasnije jedan drugi vojnik iz njegove čete. »Bio je bijela vrana medu nama jer nije zajedno s nama slao taj rat do đavola. «3 Neki drugi ga je opisao kao čovjeka koji je »sjedio u kutu kantine držeći glavu u rukama, duboko zamišljen. Iznenada bi skočio i, uzbu đeno trčeći naokolo, rekao da će nam. «4 Zatim bi otrovnom paljbom zasuo te »nevidlji ve neprijatelje« — Židove i marksiste. Zar se nije u Beču osvjedočio da su oni izvor sveg zla? I zar se nije na svoje oči osvjedočio o tome i u Nje mačkoj, dok se usred rata oporavljao od rane na nozi? Kad su ga otpustili iz bolnice u Beelitzu, blizu Berlina, otišao je u glavni grad a odatle u Mönchen. Posvuda je nailazio na »hulje koje su proklinjale rat i željele da se što prije svrši«. Zabušanata koliko želiš, a tko su oni ako ne Židovi? »Kancelarije su bile pune Židova. Gotovo svaki činovnik bio je Židov, a gotovo svaki Židov činovnik... Židovi su pljačkali cijelu naciju i gurali je pod svoju domina ciju. S užasom sam uvidio da se približava katastro fa. «5 Hitler nije mogao podnijeti to što je vidio i, kako kaže. Još je manje mogao podnijeti katastrofu koja je za desila njegov voljeni Vaterland u studenom 1918. Nje mu, kao i gotovo svim Nijemcima, ona je bila »mon struozna« i nezaslužena. Njemačka vojska nije bila pora 75 žena na ratištu. Izdajice kod kuće zabile su joj bile nož u leda. Tako je u Hitleru. Legenda je bila lažna. General LudendorfT, pravi gazda u Vrhov noj komandi, inzistirao je 28. Drugi listopada, na sjednici krunskog vijeća u Berlinu kojoj je predsjedao car Wilhelm II, Hindenburg je ponovio za htjev Vrhovne komande da se smjesta sklopi mir. »Voj ska«, rekao je, »ne može čekati ni četrdeset i osam sati. « U jednom pismu napisanom istog dana Hinden burg je bez okolišanja izjavio da vojna situacija nalaže »da se obustave borbe«. Nije spomenut nikakav »uda rac nožem u leda«. Tek kasnije je zaslužni ratni heroj Njemačke pribjegao legendi. Na saslušanju pred istraž nom komisijom narodne skupštine 18. Ali Whecler-Bcnnctt u U'ooden Titan Hindenburg. »Prvi je bio general-major Fredenck Maurice, čiju su knjigu The Last Four Months objavljenu 1919. « General je demantirao ovo tumačenje njemačke Stampe, ali bez uspjeha LudendorfT se okoristio tim prikazima da uvjen Hindenburg». Sef britanske vojne misije u Berlinu LudendorfT je jedne večeri večerao s generalom i svo jom uobičajenom bujnom elokvencijom razlagao kako je Glavnoj upravi kopnene vojske oduvijek manjkala podrika civilne vlasti i kako je revo lucija izdala armiju U nastojanju da razbistri značenje LudendorfTovc rječitosti jednom rečenicom, general Malcolm ga je upitao: 'Htjeli ste reći generale, da vam je zabijen nož u ledaT LudcndorfTu su se oči zaknjcsilc i on se željno uhvatio te rečenice Nož u leđaf po novio je. Čovjek je morao živjeti u Njemačkoj između dva rdla da bi shvatio kako je u njemačkom narodu bilo raši reno vjerovanje u tu nevjerojatnu legendu. Činjenice koje su je opovrgavale bile su posvuda prisutne. Nijemci s desnice nisu ih htjeli vidjeti. Krivci su, nikad nisu pre stajali tvrditi, »novembarski zločinci« - izraz koji je Hitler utuvljivao u podsvijest naroda. Nije bilo važno što je njemačka vojska, lukavo i kukavički, dovela republikansku vladu do toga da potpiše kapitulaciju koju su vojničke vođe zahtijevale, i da je zatim savjetovala vladi da pri hvati Versajski mirovni ugovor.
Ambassadors, Attorneys, Accountants, Democratic and Republican Party Officials (1950s Interviews)
Jednako kao što su australski Hrvati bili zadovolj- ni koncertom varaždinskog pjevača i televizijskog vodi- telja, tako se i Kumrić vratio već donijevši odluku da neće odbiti ponovni poziv. Ožalošćeni: kćeri Danica i Biserka, unuk Kristijan, zet Josip i ostala tugujuća rodbina EMILIJE GAĆINA preminule 4. Isto se odnosi i na blokove od porobetona poznat po nazivu Ytong koji, da bi se postigla odrena izolativnost, moraju biti velike debljine. Dječak će s ribicom otrčati kući i za jedan sat donijet će mi maminih pet dolara i kupiti posudu, šljunak j hranu. Alois je kasnije povjerio nekom prijatelju da je to učinjeno kako bi on mogao dobiti dio stričeve ostavštine, mlinareva brata, koji je Aloisa odgojio u svom domaćinstvu. Nešto vam se desi i vi neprespavate celu noć. Iako postoje preventivni pro- grami na nacionalnom nivou, najveća prevencija je mijenjanje društva, povećanje odgovornosti svakog pojedinca. Ali, znam da sam se borio. Jedan sistem je homeostat sna. Hohenzollema i predsjednika Hindenburga od tog neobičnog Austrijanca seljačkog porijekla, koji se rodio 20.
[Kako prepoznati karmičku ljubav: Svaka duša traži svog “učitelja” ili “mučitelja”|Nautika oglasi|Masaza podgorica]
komentiraj (0) * ispiši * #
