srijeda, 23.12.2020.
ljubav
|
sve si nešto mislim..
da je ponekad badava velikih škola i gomila pročitanih knjiga... bejah u rodnome gradu gdje trenutno caruje tama,siromaštvo,i još je i zima stigla... kroničan nedostatak osmijeha je već redovan...uvijek sretnem po nekog dragog mi poznanika pa tako i sad... Joška,nekadašnji radnik u ručnom transportu,gdje je mladost i zdravlje ostavio i penziju zaradio, penziju od čitavih skoro 9000 dinara(oko 550 kuna ili 75 eura)bez svog toplog kutka,plaća kiriju, ponekad živi u objektima koji se ruše sami od sebe,kupa se kad pokisne,hrani se i po kontejnerima ili zaradi radeći neke fizičke poslove koje još može da radi,jer ipak ima dosta godina a i zdravlje ga napušta polako.. .no da skratim,da ne odem predaleko.. čovjek sa toliko briga koje ga pritiskaju,i to onih osnovnih hrana,dom,zdravlje- nikada,ali baš nikada ili vrlo rijetko je bez osmijeha...tako da sam ga i ja bio prinuđen upitati za tajnu njegove filozofije... a on se na moje pitanje samo nasmijao i odgovorio Ljubav,prijatelju,najbitnija je ljubav i sa njom je sve lakše... nasmijao se i zagrlio i poljubio svoju golubicu... i kad bolje razmislim,u pravu je,odgovor nam je čitavo vrijeme pred očima a mi ga većinom ne vidimo zbog nekih prevelikih i dubokoumnih filozofija...         melem |
