petak, 11.03.2011.
wonderful life...borrowed prose...
 Pozajmljena proza... Moj poznanik je ustrijelio orla mužjaka u blizini gnijezda.Ženka nije znala šta se s njim zbilo te ga je dugo tražila po okolini.Satima je kružila u zraku i sa izvijenom glavom zagledala po sprudovima.Poslije se spuštala na obalu rijeke i pažljivo osmatrala vidik. Kad bi se u daljini ukazao plijen,ona bi oštro kliknula da time upozori mužjaka,u nadi da će se on odnekuda pojaviti i obrušiti se na žrtvu,kao što je to ranije radio...  Sva je bila predana tom isčekivanju,dok sam ja,prikriven u žbunju,možda prvi put u životu osjetio kako je to teško kad se učini nešto što se poslije ne da popraviti...Moguće žrtve,hrana,nesmetano su prelijetale nad rijekom i šumom a ženka je sjedila na obali i očekivala mužjaka.Na hranu očito nije mislila,jer otkada je nestao mužjak,ona ni jednom nije pokušala da stigne plijen iako ga je bilo u izobilju.  Kad je shvatila da ga nema,odletjela je negdje u daljinu...Poslije nekoliko dana vratila se sa novim mužjakom.Po bijelini na repu vidjelo se da je mlađi od onog prvog.On je isto onako ponosno sjedio na vrhu stare topole,uređivao perje i veselo kliktao poslije uspješnog lova...  Sve je bilo kao i ranije,samo sam ja osjećao tugu za onim prvim...i stvarno je osjećaj da se nešto ne da ispraviti težak i mučan...  |
