Otisci sitnih mačjih šapa prekrivali su skupocjen tepih. Boja tinte i ustajali miris tamjana bili su zauvijek urezani u toj prostoriji vrišteći svoju tugaljivu sonatu. Vrijeme je već odavno krenulo svojim putem, bez osvrtanja. Samo poneka sjenka prošlosti padne na starinski pisaći stol smješten ispod ogromnog, zastrašujućeg prozora.
Sjećanja. Koliko smo sretni mi što ih nemamo.
Ali zato soba pamti. Pamti i pati. Ljušteće tapete već su se odavno pomirile sa sudbinom i pokleknule. Hologrami su plesali svoj jezivi ples prateći nečujne note što su puzale iz glasovira. Budne oči debelih bijelih crva posmatrale su svoje kraljevstvo i divile se veličanstvenoj prljavštini.
Nekoć žarko crvene mrljice koje su plamtile životom sada su očajno ležale u svom smeđem kaputu.
Nitko ih se ne sjeća.
Nitko se ne sjeća njihove vlasnice.
Samo soba pamti.