©Udruga za onomatopeju 'Urlik dabra u žitu'
12.11.2007., ponedjeljak
Pogled iz tupog kuta jednog Etruščanina - dio prvi
|
„ideš prema Tamo pa skreneš kod table desno pa još malo i još malo pa lijevo i onda pitaš, nemreš fulat'... a di si ti do sad? Kasniš, već paprike cvrče...“ riječi su bile iskusnog fuzera Kraicewskog, koje sam mogao razabrati preko mobilnog brzoglasa. Signal se lagano gubio, prekidao, šumio i sve ostalo što signal radi kad se bori da dođe do antene, a antene nema u blizini. To je bio znak da su zaista daleko, a ja sam još blizu. Moj signal je bio čist. Sa slikom u mislima (bolje slika u mislima, nego misli na slici, P. Picasso) kako djeve bajne sa maramom na glavi, s uggssicama na nogama, s kariranim pregačama, s djecom u jednoj ruci, s kuhačom u drugoj, u kontrapost stavu lagano miješaju ajvar, krenuh prema Tamo. Na toj slici, koja je sve više nalikovala na kratki jednominutni film, bilo je još raznih detalja poput komadića paprike u kosi, dima od kuhanja u očima, češnjaka pod noktima i feferona među zubima. Kako slika nema zvuk tako su se i djeve bajne smijale i pričale, ali bez tona, o najnovijoj zarinoj kolekciji, o nevjerojatnom zapletu u najnovijoj sapunici, o najnovijoj frizuri jedne od djeva koja nije među njima. Kao na nijemom filmu. Bez zvuka. Idila. Jedino što je nedostajalo u toj idili su bili oni tj. mi. Fuzeri i oni koji se tako osjećaju bili su u nekoj drugoj perspektivi, u nedogledu. U po dimu sličnom ambijentu, ali po mirisu sasma drugačijem. Čak je ovdje bilo i zvuka. tu-du. next player. Sa konobaricom koja ima poprsje kao farovi automobila. Farovi automobila.... tuu-tuu upozorila me je neka baba u golfu dvici da sam ipak na dvosmjernoj cesti, a ne na autoputu. Uz popratnu signalizaciju tj. gestikulaciju. Što je opet bio znak da sam već poodmakao od Grada, jer gdje još u široj okolici Grada ima dvosmjernih cesata. Prema uputama preciznim kao mehanizam rolexa iz Malezije, stigoh do Tamo. Već na prvi pogled i na prvo uho zaključio sam da nešto opako nije štimalo sa mojom slikom. Lagana škripa vrata dovela me do zaključka da sam dobro zaključio da nešto ne štima. Kuhinja puna dima. Sve ok. Miris pečene paprike. Sve ok. Djeca trčkaraju veselo. Sve ok. Djeve masne kose i neobrijane. Sve ok. Djeve prstima probavaju kvalitet uratka. E tu mi se sve prosvijetlilo, a u istom trenutku i sve izokrenulo naopače i naglavačke. Pa to su Oni sami u kuhinji!!! Kakve djeve, to su Oni u potkošuljama i brade masne probavali da li rakija od kruške paše uz pečene paprike ili ipak ne. Pelin više paše. Daklem situacija je bila ovaka: neiskusni (pritom mislim na spravljanje ajvara) muškarci su u kuhinji pekli paprike i okretali patliđane u čudu smišljajuć šta bi s njima bilo najpametnije, kao da patliđani imaju neku drugu svrhu osim biti u rerni i kao da bi se zaista oni mogli dosjetiti neke druge svrhe okrečući iste, a iskusne (pritom mislim na spravljanje ajvara) djeve su u birtiji lokalnoj uglas pričale o neodređenom, jer kad djeve pričaju o neodređenom to stvarno ostaje neodređeno, pritom izluđivajući konobara sa točno određenim omjerima i vrstama kave, hladnog mlijeka, toplog mlijeka, vode, natrena, smeđeg šećera, naravno za svaku drugačije, uz čašu vode, naravno. Molim. Totalno dijametralno suprotno od moje zamisli pečenja ajvara. Ako zamisao može uopće biti dijametralna. Suprotna može. A ako ste mislili da recepti služe za spravljane hrane i da se doslovno po njima rade delicije, onda ste samo prosječni kuhar/kuharica, a fuzeri strašni su sve samo ne prosječni. Letemičnim preletom zgužvanog papirća sa masnim otiscima nekolicine nepoznatih i par poznatih osoba, zaključeno je da se isti odbacuje. Jednoglasno. I pogrešno. Ali najljepši osjećaj je napraviti dobar plan, a još ljepši taj plan izmjeniti ma koliko ta izmjena bila upitna. Tako je odlučeno da se zbog objektivnih razloga paprika neće guliti, već se direktno iz rerne melje i stavlja u lonac. Srećom pa je neiskustvo pekača ajvara omogućilo istim velike pauze između tura paprika. Jer tko još nezna da rerna bolje peče na višim policama. Osim nas. Koji smo uredno brotvane slagali na najdonju etažu. Ali začuđujuće pa se nitko nije začudio što je potrebnmo preko pola sata za jednu turu. Možda iz razloga što su te pauze iskorištene kvalitetno. Vrlo. Jer domaćin se pokazao kao pravi gazda i odnekud je stvorio stolni nogomet i instalirao ga u dvorištu. Na dovoljnoj udaljenosti da se zaboravi i na rernu i na paprike i na patliđane i na djeve u birtiji. Bar na dvadeset minuta. Problem je u tome što nitko od njih nije zaboravio na nas. Jer nama je jedino bitno bilo u tom trenutku izvest fintu i zabit gol lijevom rukom iz sredine. I pobijediti naravno. Za to vrijeme su paprike odlučile uzeti stvar u svoje ruke i lagano su pocrnile. Tek toliko u inat nama koji smo se usudili zaboraviti na njih. Srećom da su patliđani po svojoj prirodi crni pa nismo uspjeli vidjeti koliko se oni mogu inatiti. I srećom da su se tada djeve vratile iz birtije i podsjetile nas koja je zapravo svrha našeg bitka te nedjelje. A to nije stolni nogomet. Kako se u tom trenutku Zemlja okretala oko četvorice pogrbljenih stvorova, a semafor je pokazivao jedan gol razlike, preostali član petorke, koji je kibicirao sa strane, čuo je slabašan zov patliđana iz kuhinje. A opet toliko jak da ga potakne da napusti mjesto događaja i ode na novo mjesto događaja. Jer tko mu kriv što ujutro nije čitao horoskop u kojem je lijepo bilo napisano: „strijelac: ako ste rođeni u Zagrebu, odrasli na Remizi, sa trenutnim prebivalištem u Utrinama, a stremite ka Kamenarki, ubacite se u četvorku za igranje stolnog nogometa, jer ćete inače gulit patliđane sami u kuhinji; zdravlje dobro; ljubav velika“. I bi tako. |
