povijest bolesti:
na nize opisanom tulumu jedna od trebi me opizdila sakom ili laktom po ustima, nadam se ne namjerno. nije bitno ni koja, ja se ionako nicega nesjecam.. uslijedilo je nekoliko dana normalnog zivota, a onda se na autorovoj donjoj usni pojavila oteklina koja je rasla sve dok nije dosegla velicinu nogometne lopt.. ne, pretjerujem, pa recimo oko pola centimetra ili malo vise u promjeru.

i tako, odem ja danas do dr. andje koja me posalje u opcu bolnicu dr. joka bencevic u slav. brodu. tamo na otori.. ambulanti dodjemo sestri na salteru, a ona, guseci se u zalogajima cokolade (prevelikim i za njena groteskna usta, iako nisam ja taj koji se treba na taj racun sprdati) kaze onako 'uljudno' da su doktori rekli da moze samo ako je hitno, ako se netko gusi ili slicno (!?). unatoc tome mi odosmo gore na odjel (ja i stari) i tamo mi rece doktorica ovim rjecima: 'morati ce mo to izrezati'. kul, pomislim ja. nabise mi krpu na lice sa malom rupom gdje treba operisati i upalise onu lampu od koje ti oci prokrvare i iscure. poslje toga, jedino sto sam osjetio je rezanje, ubadanje i cackanje po mojoj usni. ugodno, zaista. nakon toga mi je stazista rekao da cu za par dana izgledati kao prije..

sada sam kod kuce, naravno, porazbijao sam sva ogledala u kuci i premazao sve reflexivne povrsine s pekmezom, ali i dalje osjetim one samilosne poglede na ledjima kada prolazim kraj ukucana, i dalje cujem ono 'c c c, steta decka, a bio mlad'.. i znam da vise nista nece biti isto..



~ChoRb@