Cesto me zadnjih dana pitaju: a) "Dobro, jebote, pa sta se ne oshishas, sta ne vidis da izgledas ko kreten?", te b) "Dobro, jebote, pa sta se ne obrijes, sta ne vidis da izgledas ko kreten?". Slijedom tih iznimno teskih i neugodnih pitanja, postavio sam pred sebe jedan zbilja tezak zadatak. Naci odgovor na pitanje: "Dobro, jebome, pa sta se ne oshisham i obrijem, sta ne vidim da svima izgledam ko kreten?". I sjedim ja tako neki dan i dvojim. I dvojim ja tako i dvojim kad dvojeci ja tako naidjem na razrijesenje svojih unutarnjih fojbi. Naime, pronasao sam ono iskonsko u sebi. Shvatio sam da ono The Nesto u meni tezi ka tome da pronadjem savrsenstvo u svojoj egzistenciji, da ostvarim svoj samobitak, da se do krajnjih granica priblizim idealu class abstract John_Coder(void);, idealu kojem svaki Racunarac tezi te koji je konacni telos svakoga tko je ikad okusio cari programiranja. Naime, naisao sam na skupnu fotografiju dvojce ljudi... ne, dvojce Ljudi na ciji sami spomen imena zatitra srce svakom Racunarcu... naisao sam na fotografiju (slijevanadesno) Kena Thompsona i Dennis M. Ritchiea (ako ITKO zna koje je dmrovo srednje ime, placam pivu):

(Kratko pojasnjenje za ljude koji su tolko futilni da im ta imena nista ne znace: Prvi je autor UNIXa, The Operativnog Sustava, a drugi je autor Ca, The Programskog Jezika, a zajednicko im je to sto su zajedno prepisali UNIX (inicijalno napisan u assembleru za PDP-7) u C i tako stvorili prvi i jedini portabilni OS)
Ugledavsi tu fotografiju, shvatio sam svu dubinu vlastite teznje ka savrsenstvu. Moje unutarnje Ja toliko je ogrezlo u zlo programiranja da ne samo da mu je lakse programirat 45 minuta nesto sto se rukom da rijesit za 30, nego je cak (moje unutarnje Ja, jel, za one koji ne mogu pratit moju elokvenciju razvijenu pretjeranim citanjem filozofske literature) i mimo moje vlastite empirije izlashlo Ideal, uputilo me na put Tame i mimo mojeg racia mi branilo da se oshisham i obrijem. Jer, moj bitak potpun je samo ako je dvojnost unutarnjeg i vanjskog u savrsenoj harmoniji. Shvatio sam konacno zasto zasto se nocima samo okrecem po krevetu kad sam naizgled postigao sve sto mi treba u zivotu (jos onog dana kad sam naucio napisat IsMember u LISPu)... shvatio sam da Ideal nije samo stvar unutrasnjeg mira i saznanja o vlastitoj unutarnjoj savrsenosti u vidu znanja crtanja optimizacijskih stalbala za SQL upite... ne, potrebna ne HARMONIJA, dragi moji, harmonija onog vanjskog i onog unutarnjeg, za potpuno ostvarenje svojeg racunarskog samobitka, potrebno je i izgledati zapusteno. Jer, sreca nije u onom unutarnjem, sreca je u harmoniji. Stoga, pustatajte kose, kolegice i kolege, pustajte brade, kolegice i kolege, jer Istina je napokon otkrivena! Radosna vijest je pred vama! Slijedite ju!

A sad si idem popit nekaj na Jarun.

~John Tesla Koil