Ezekijel nije bio pozvan govoriti o svome stanju. Bio je sasvim prosjecno dijete i prije nego sam ga upoznao. Znao je često stajati ispred dugačkog zida naše osnovne škole i gledati djevojčice koje su u dvorani radile tjelesni.
Ezekijelov dan sastojao se od doručka, televizije, ručka, zida, večere. No kad je pala večer, Ezekijel nije nastavljao uobičajenim tempom kojim je protekao dan. Ne, na Ezekijelu se oduvijek vidjelo da je dijete noći. Ezekijel nikada nije imao podočnjake. Njegove oči bile su naviknute gledati u gotovo potpunom mraku. Nije puno pričao, sporazumjevao se sa svijetom potpuno drugačijim načinima, načinima nezamislivim stoljećima i stoljećima prije njegovog rođenja.
Jednoga dana sreo sam Ezekijela u našem zajedničkom dvorištu gdje je gledao prozor njegove dnevne sobe. Upravo sam krenuo baciti smeće kada sam opazio plavu mrlju na njegovom zapešću. Preplašio sam se od veličine šljive obojane plavoljubičastim dijelom spektra boja prepoznatljivih čovjeku. Upitao sam Ezekijela za šljivu, no on je u strahu samo navukao svoju majicu dugih rukava.
Iz Ezekijelovog su stana dugo u noć dopirali zvukovi udaraca, čudni mehanički zvukovi, a ponekad bi nas sve probudio i krik od kojeg se ledila krv u žilama.
Ezekijel je bio sasvim obično dijete. Ezekijel je igrao Starcraft.

~ John Blackman Window