svijet po funnylittlefrogu

"ONIMA KOJI SLUŠAJU CAJKU, JEBATI ČEMO MAJKU", pisalo je na zidu, točnije na ogradi . Ako ništa drugo, posve je sigurno da autori ovog grafita ne slušaju Belle & Sebastian. Kakvu li samo glazbu slušaju?

Dobio je priliku tu večer. Prijatelji su se okupili u njegovoj sobi, pilo se, zapalilo se također i atmosfera je bila sasvim prikladna. Ranije tog dana nije se osjećao dobro – pred prijateljima će se šaliti kako je depresivan, ali neće biti posve uvjeren da je to točno. Piče i dim će učiniti ostalo. On pušta glazbu sa kompjutora za ekipu, prvo nešto za vlastitu dušu – Scotta Walkera (ne onog iz Walker Brothersa, nego kasnijeg kad je postao čudan) i Soon Over Babaluma njemačkih eksperimentatora Can, ali nakon što se ostali usude protestirati i tražiti nešto "življe" počinje ispunjavati njihove želje. Neko vrijeme se sluša Scottish Pop i općenito indie pop/rock, ali žene to ne zadovoljava i traže nešto još veselije – više treš. Zabranjeno Pušenje nije dostatan kompromis, a izgleda ni Živo Blato. Tajči i Emilija Kokić uvijek prolaze, a put dalje je čist i jasan. Komunikacija gotovo da postoji, riječi se izgovaraju na trenutke i sa strašću, igre se igraju i mjestimično zaokupljaju pažnju, miševi kolo vode, a mačka je te večeri bila na vrućem limenom krovu. Ali ipak…Bio je taj moment. Možda je bio sit ili mu je bilo više svejedno. Izgledalo je da će uspjeti, lice mu se ozarilo kao nikad prije, želja za pobjedom mu je iskrila iz očiju. I onda je počeo. Riječi su slijevale kao potok niz hridinu, godinama su skupljale snagu da prevale tu prepreku i sad su bile nezaustavljive. Bio je u pravom zanosu, u transu. Ostali su ga gledali u čudu. Nisu vjerovali da on to može, i to tako silovito. Bio je svjestan samo sebe i svoje ogromne moći te noći. Bio je svjestan da mora prije ili kasnije otvoriti oči. Dobro je, pomislio je, nitko nije ništa primijetio. I progledao je, mutno, jer gorke suze su već tekle niz obraze.
- Sinulo mi je! Konačno sam spoznao pravu istinu o mačkama : Crne mačke su tamnije od bijelih, ali u mraku su sve sive.
Slijedeći dan će ostati tek nejasno sjećanje i mamurluk.

Tog dana nije otišao na koncert Deep Purple i nije se poslije napio, došao kući, istukao ženu i izbacio je na ulicu. Sin mu je dobio zauške, a djeca su mu jasno bila najvažnija. I žena naravno. Nekoliko dana kasnije kolega će mu spržiti na dvd omiljene albume njegove najdraže grupe i cijeli dan će čekati večer da im se prepusti. Proveo je sasvim običan dan – na poslu je pročitao dnevnu štampu do marende, a poslije marende je sa kolegama uz viski dogovorio taktiku za utakmicu na turniru u malom nogometu. Kod kuče je ručao, a kad su klinci poslani na uobičajeni popodnevni spavanac, taktički je izvršio bračne dužnosti jer će to večeras suprugu držati mirnom. U 5 popodne je imao tečaj informatike- nekome pizdunu iz uprave se činilo kao pametna ideja stare prdonje mučiti tjeranjem da kontroliraju onog jebenog miša i pronalaženjem slova na tipkovnici. Nakon samo četiri mjeseca su se ipak izvještili dovoljno da sami napišu tekst u Notepadu i pohrane ga na računalo i već slijedeći tjedan bi mogli preći na rad u Wordu. Nije imao kompjutor, ni mp3 player, ali je baš prije par tjedana kupio dvd player kako bi djeca mogla gledati crtane filmove, a večeras će mu omogućiti da se ponovo druži sa Bogovima. Cijeli dan ga je držalo euforično raspoloženje, jer Deep Purple su mu značili više od bilo kojeg benda – da, bio je to jebeno najveći rock bend ikada. Odrastao je uz njih, kao i svi pravi rokeri učio je svirati gitaru uz Smoke on the Water (nitko nije rasturao kao Blackmore), zbog Glovera je prešao na bas, In Rock mu je bio najbolji album na svijetu, a kad Gillan zapjeva Child In Time…eeeee. Poslije večere je žena kao i uvijek nekog vraga brljala u kuhinji, mlađi dvogodišnji sin se neumorno prebacivao sa jedne fotelje na drugu i natrag, a stariji četverogodišnji je nešto nedefinirano slagao od lego kockica. Trenutak je došao. Čaša vina mu je bila u jednoj ruci, a dragocjeni dvd u drugoj. Smjestio se udobno pred TV-om i pritisnuo play na daljinskom upravljaču. Publika u Long Beach Areni je pljeskala, zviždala i vrištala. Bila je nepaljena maksimalno. "Nice to be back home" - umjesto pozdrava je izgovorio Gillan. Da, nice to be back home, ponovio je on i ludilo je počelo. Burn je žarila i palila čak i bolje nego što se sjećao, a Lady Luck se nije uopće sjećao, ali ga je baš dobro tresla. Tresao ga je i stariji sin.
- Vidi tata top - ponosno mu je pokazivao svoju rukotvorinu od lego kockica.
- Igraj se na kauču - odgovorio mu je i ipak bacio oko – Jesi li ti siguran da je to top? Meni to više `lići na avion. Jesu mu to sa strane krila ili šta?
- To je top. To je top.
- Dobro, ako ti tako kažeš. A sad idi na kauč, vidiš da tata sluša muziku.
Smoke on The Water je svaki iskusni roker u sekundu mogao prepoznati, ali ostat će enigma je li mlađi sin prišao baš tada ocu privučen njome ili zbog svog neobičnog fetiša na lijevo uho.
- Jesam te! – rekao je likujući, a otac je dobro poznavao svoje dijete, jednom kad ščepa nečije uho, teško se od njega rastaje (bio je uporan i tvrdoglav na tatu) i zato ga je posjeo na svoje koljeno i nastavio slušati istinske glazbene majstore u nadahnutoj i virtuoznoj svirci. Stormbringer ga je podsjetila doba ponosa i trave i morao se ustati i skočiti nekoliko puta, zajedno sa djetetom u rukama, koje je još čvrsto držalo njegovo uho.
- Lakše malo – javila se supruga iz kuhinje – I stišaj malo tu vražju buku. Kako samo možeš slušati to nepodnošljivo deranje? Hoćeš li da ti djeca ogluše.
Na trenutak joj je poželio odgovoriti da bi im to moglo pomoći kod žena, ali umjesto toga je rekao
- Da ti samo znaš koliko meni ovo znači. Zamisli sve svoje najdraže serije, ne znam više..Seks i grad i Anatomija ili koje već su sad u điru , pa zbroji sve najbolje trenutke iz njih, i pomnoži to sa sto milijuna..ma šta ja pričam, to ni izbliza ne može reći ..još uvijek imam sve njihove ploče. Evo, evo sad ču ti pokazati. – Ustaje se, kreče u sobu, sa djetetom u naručju koje još drži njegovo uho i nakon desetak minuta vrača se sa naramkom ploča, koje odlaže na stol.
- Evo ga, Shades of Deep Purple, njihov prvi album. Ovo je pravi raritet. Nema više puno ljudi koji posjeduju ovu ploču. Snimili su je šezdeset i sedme – razgledava omot, okrene drugu stranu, pa izvadi ploču – Šezdeset osme je objavljena, siječeš li se ti šezdeset osme?
- Mutno, imala sam tada par godina. – odgovorila je supruga - A sad lijepo spremi te ploče ili barem obriši prašinu sa njih. Za desetak minuta počinje Naša Mala Klinika.
- Oću gledat Šemsu – javio se stariji sin.
- Pišu, tata ima pišu – izvikivao je mlađi.
Supruga je došla, uvalila bocu mlađem sinu i sjela pored voljenog muža.
- E ova je baš dobra – rekla je i naslonila glavu na njegovo rame.

“…Now I feel Im growing older
And the songs that I have sung
Echo in the distance
Like the sound
Of a windmill goin round
I guess Ill always be
A soldier of fortune
Yes, I can hear the sound
Of a windmill goin round
I guess Ill always be
A soldier of fortune”







I prije Belle & Sebastian Škotska je imala sjajnih indie bendova, a tri možda najsjanija su bili Jozef K, Orange Juice i Paul Quinn & The Independent Band. O prvom ne bih ovom prilikom, ali Orange Juice (albumi You Can`t Hide Your Love Forever, Rip It Up i niz singlova za Postcard koji su skupljeni na kompilaciji The Heather's On Fire) je predvodio Edwin Collins koji je široj publici poznat po hitu A Girl Like You iz kasnije solo karijere, a nedavno je objavio hvaljeni novi album Home Again. Isti taj Edwin je producirao oba albuma The Independent Group (The Phantoms And The Archetypes i Will I Ever Be Inside Of You) , a sa Paulom Quinnom je snimio i obradu jedne od najljepših pjesama Velveta - Pale Blue Eyes. Taj duet možete pogledati tu, baš tu ispod ovog teksta.