....nobody wants to be lonely....

15.06.2007., petak

Tu u meni još ima snage za sve.. dobre i loše dane..

Ne mogu više... Slomila sam se... Evo sjedim u sobi, sama, i plačem...
Ne, nije se ništa loše dogodilo... Ali dogodit će se.. U četvrtak...
Evo, opet pišem o kraju školske, ali jebiga, boli me to... Boli me rastanak s ljudima s kojima sam 8 godina ( a to nije malo ) dijelila svoje dobre i loše dane... Rastanak s ljudima koji su mi svaki novi dan činili vedrijim i ljepšim...
Tek sam sad, pred kraj osmog razreda shvatila koliko mi svi oni znače....
Bilo je dana kad smo se mrzili, kad smo se međusobno izbjegavali, ali... Sve je to dio nečeg lijepog... Nečeg lijepog što u četvrtak završava... Nažalost...
I sad kad sam počela iznova gledat naše zajedničke fotke od prije nekoliko dana, shvatila sam da je ovo možda zadnji put da smo svi na okupu, da se zajedno slikamo... Da su ovo zadnji dani našeg druženja....
Ali, zastala sam na jednoj slici... A to je slika na kojoj smo ja, Tatjana, Dina, Ivona i Matea zajedno.... Taj rastanak me najviše boli...
Znam da mi govorimo da se nečemo rastat (bar nas 5), da ćemo uvijek bit bar u kontaktu, i ja se nadam da će tak bit, ali, što ako ne bude? Što ako se za par godina ni ne pozdravimo na ulici? E to je sjebano....
Već dosta dugo nisam plakala, ali ovo me dotuklo... Iako sam si rekla da ne smijem plakat... Slomila sam se.... Ali, s vremenom će i to proć... Ja se nadam....
Idem sad... I neću više plakat... pusa... laku noć...

komentiraj(6)|| na papir|| #|| ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.