Nisam htjela pisati blog, rekla sam da vise necu.. da je taj dio mog zivota zaboravljen ali kada mi je dosla Jelavicka, zagrlila me sa suzama u ocima i rekla molim te, samo mi ucini jednu uslugu i ponovo pocni pisati blog.. ja sam ju zagrlila jos jace i u tom trenutku mi se opet vratila zelja za pisanjem.. plakale smo, bilo nam je tesko.. i tesko nam je jos uvijek zato sto nam iz razreda odlazi uvijek nasmjesena, spremna dat savjet i sto god treba napraviti za tebe, nas razredni optimist- Jelavicka... iako smo svi to imali u rezervi, da bi mogla pasti to je tako doslo ne nadano.. jednostavno se nisam ni snasla a vec je bio kraj godine, vec smo bili godinu dana zreliji i tako smo se doveli u situaciju da sve popravljamo u zadnji tren.. neki uspjesno a neki i ne.. tako sam ja uspjela ispraviti talijanski,zadnji sat, jer da nisam, isla bih na popravak.. nakon tog sata kao da je u toj ucionici ostao dio mene, ali dio mene koji ce mi faliti.. nekako kao da sam od tamo izasla malo zrelija i spremnija za zivot i ne toliko bezbrizna kao inace... i sto smo vise stariji, to ja vise ne zelim biti odrasla.. jednostavno mi se nesvida sto to zivot nosi.. i dalje se zelim opijati vikendima, ne uciti, bjezati s nastave.. jednostavno uzivati i zivjeti bezbrizno.. a to nam donose praznici.. zelim prozivjeti ove praznike, provesti ih najbolje sto mogu, jel 3. razred nam nosi jos vece i ozbiljnije probleme, pa se nekako trebamo psihicki pripremiti za njih.. danas se u meni u roku od 2 sata izmjesala nervoza, sreca, tuga i plac.. znam da nikad necu zaboraviti ovaj dan.. provela sam ga sa osobama koje mi jako puno znace, medusobno smo se isto osjecale.. nakon ovog svega osjecam kao da smo sad jos jace povezane.. a nasa Jelavicka, neka ode, neka poleti kao ptica iz kaveza ;)))))) hehe al neka zna da cemo mi uvijek biti uz nju... puuuno te volimm... pusa ;))))

osjećam da će ovako biti bez nje iduće godine..