In memory of Branimir Vugdelija

Noćas je hladno,sivo i beživotno.....Na neravnim ulicama vide se samo sjene, koje izgledaju kao da postoje, kao da su stvarne.....crne osobe kojima se ne vidi lice, tako da ne možemo vidjeti jel sjene plaču, jel su tužne, ili se smiju....Noćas je magla pokrila blijedo žuti mjesec, a zvijezde su nestale, osim jedne koja bi se polako bljeskala na mračnom jezivom nebu.....
Tu noć vladala je takva samoća da je i najsretnije obuzela nelagoda u srcu, strah....

svaki dan neki novi zivot se ugasi...ponekad se pitamo zasto oni koji su bili dobri ..koje je svatko volio...koje smo znali...danas nas je napustila osoba s predivnim glasom i andeoskim ocima...bio je andeo na zemlji...Bog ga je toliko volio da ga je pozelio za svoga andela...iako je znao da ce mnogo ljudi patiti zbog toga...

Napustio je nas…
Zauvijek je otišao..
Njegov osmijeh, njegove oči
Mi vidjeti više nikada
Nećemo…

R.I.P

.......Napokon je odlucila da ce izici iz tame i vidjeti svijetlo...kad je izisla vidjela je samo mjesecinu...setala je pustim ulicama....osjecala je mirise te ljetne noci...opet je sve podsjetilo na njega...hodala je i zamisljala kako ce joj on svaki tren doci i zatvoriti oci...dotaknuti njene usne...zovnuti ti je malena...
Dosla je do mracne ulice...hodala je polako...koraci su joj bili tako teski....kao i njeno disanje...osjetila je sum...netko joj je prilazio s leda i zatvorio joj oci bas kako je zamisljala...otkucaji srca su joj ubrzali...bila je sretna...mislila je da je to on...da je dosao ponovno k njoj...nije znala da je to njen kraj...da ce joj to biti najbolniji trenutak a i zadnji...pokusala se okrenuti...nije joj dopustio...cvrsto ju je uhvatio i srusio na pod...nije joj dao da sa se pomakne...osjecala je njegov dah...osjetila je kucanje njegova srca...vristala je na podu...plakala je...bilo je strah...niz njeno bijelo lice slijevala se krv od udarca...izgubila je glas...pozeljela je umrijeti...nije mogla podnijeti da ce cjeli zivot imati sjecanje na tu vecer i na tog tipa koji ju je unistio...koji je izbrisao svaku njenu nadu za srecu....pomislila je "sto ako se ON vrati...hoce li me prihvatiti ovakvu kad sazna sto se dogodilo...hocu li i dalje biti njegova malena...hocu li ga udaljiti od sebe zbog ovog groznog osjecaja krivnje....ne ne mogu zivjeti s tim...nebi podnijela da ima lose misljenje o meni...da se udalji od mene...znam da nisam kriva ali ovaj osjecaj ostaje...nemogu izbrisat ovu gorcinu gađenje prema sebi...nebi mogla podnijeti njegovu mrznju...bolje da me se sjeca ovakve...da ima lijepo sjecanje na mene...
Iz tog groznog razmisljanja probudio je zvuk poruke...polako je citala..pisalo je "sanjaj nesto predivno kao sto si ti sama...ne daj drugima da te slome...laku noc ljepoto milsim na tebe...znam da nisam zasluzio osobu poput tebe...srce ne bira...
Ta recenica potpuno je dotukla...jos vise je bila sigurna da ga ne smije razocarati...jos vise je bila sigurna da mora zadrzati ovu sadasnju sliku o sebi...da je voli onakvu kakva je bila...uzela je njegovu sliku u ruke i zaspala...
Ujutro je nasla njena majka...bila je cijela u krvi,al njegova slika i dalje je bila na njenim grudima...u blizini njenog srca...
Kada je ON vidio da nema vise njegove malene nitko ga nije mogao utjesit...dosao je do njenog tijela koje je i dalje bilo onako lijepo kao i zadnji put kad je vidio...suze su mu potekle...uzeo je sliku koju je ona taj dan drzala u rukama... na pozadini je pisalo "vjerovala sam u nas...u to da cemo ponovno biti skupa...sanjala sam o tvojim rjecima i o tvom osmijehu...bilo mi je tesko bez tebe...al uvijek je postojala nada da ces mi se vratiti...zasluzio si puno bolju osobu od mene...sigurno se pitas zasto sam ovo ucinila...ali taj ti odgovor nemogu dati...odnijet cu ga sa sobom u grob..zelim da me se sjecas po dobru..da se ponekad sjetis nase ljubavi....da me pamtis onakvu kakva sam bila...nosim te u srcu koje je bilo puno boli a ti si bio njegova jedina svijetlost i snaga...tvoji stihovi ce mi zauvjak ostati urezani...nikad te necu napustiti...pazit cu na tebe...tvoja malena...
Kad je procitao nije se mogao suzdržati krivio je sebe sto nije bio uz nju... plakao je i ponavljao sreca dugo ne traje..ne meni ne...uvjek mi je oduzmu... zasto moju malenu...zasto?? malena volim te...



Shot at 2007-07-11

..........Proslo je dugo vremena nisu se culi...ipak nisu zaboravili jedno drugo...udaljenost nije bila vazna...i dalje su nosili njihove uspomene u srcu...bar je ona tako mislila...imala je takvu zelju da ponovno cuje njegov glas...da je ponovno dotakne i zagrli...da je ponovno miluje po njenoj dugoj kosi....falilo joj je to...nije znala sto bi...samo je sjedila u sobi gledala njegovu sliku...suze su joj same padale niz njeno bijelo lice...nije ih mogla sprijeciti koliko god da se trudila...znala je da ce prestati samo ako ponovno cuje njegov glas...ako ponovno osjeti njegov njezni dodir...
Nije imala volje za zivot...otkad su zadnji put pricali proslo je mnogo vremena...vec je izgubila volju za vanjski svijet nikad nije mislila da ce je to tako pogoditi...razmisljala je i sebi postavljala mnoga pitanja:"da li se on mene ponekad sjeti...da li je njemu ovako tesko bez mene...Ima li njegov zivot smisao...jel nasao nekoga drugoga...nekog tko je sada njegova sreca...ko je sada njegova malena...da li je jos uvijek onako tuzan...zna li i dalje da ce uvijek biti u mom srcu..da je i dalje cijeli moj svijet...zna li kako placem svaku vecer,,,kako me ljudi povrijede svaki dan...zna li da je jedina osoba kojoj nesto znacim...zna li da mi je potreban njegov glas"...nije znala odgovoriti na ni jedno od tih pitanja...znala je samo da zeli umrijeti...da ne moze izdrzati vise tu udaljenost...mozda bi tada osjetio da je nekoga izgubio...mozda bi dosao na njen grob i donio joj crvene ruze za koje je uvijek govorio da nikad nece moci nadmasiti njenu ljepotu...tko zna...mozda....
Dani su prolazili on se i dalje nije javljao...izgubila je pojam o vremenu...njegova slika i taj prokleti alkohol bili su njeno jedino drustvo...sama sebe je pokopavala sve vise...nitko joj nije znao pomoci jer nisu znali sto joj je...nije nikom govorila o svojoj boli...samo je sutila i plakala...zidovi su u sobi bili izlijepljeni njegovim pjesmama koje je napisao za nju...njegovim slikama...snovi su joj bili prozeti njegovim osmjehom i rijecima...njegovim sapatom...u svakom trenu zivio je u njoj....ostavio je dubok trag na njenoj dusi....veliki krvavi trag koji nikad nece zarasti...koji ce je uvijek podsjecati na njega....



Shot at 2007-07-08

Bila je u tolikoj komi,nije mogla ni zamisliti da će upoznati njega...osobu koja ce joj tako brzo postati vazna...bez cijeg glasa nece moci poci na spavanje...
Kada ga je upoznala cinilo joj se kao da sanja,,jer nije mogla vjerovati da jos postoji takva osoba...osoba puna osjecaja...puna emocija...a nadasve tako draga i njezna...
Stalno je razmisljala o njemu...nije ga mogla izbaciti iz glave...nije mogla opisati taj osjecaj...nije znala zasto se tako brzo vezala za osobu koju je tako kratko poznavala,mislila je da je sve san,da ce se svaki cas probuditi...nije to zeljela...ponekad bi joj bilo toliko potrebno da ga dotakne...da ga osjeti u svojoj blizini...da osjeti kucanje njegova srca...njegov dah...dodir na licu,samo da se uvjeri da nije san...
Cesto su pricali prije spavanja...nije trebalo mnogo rijeci da pokazu jedno drugom da im je stalo...ponekad su samo sutili...sutnja bi mnogo rekla i znali bi njeno znacenje...
Kada bi telefon zazvonio znala je da je to on,podigla bi slusalicu i odjednom cula glas "halo malena,jel smetam?"..cesto je imao tuzan glas,kao da ga nesto muci...kada bi ga upitala sto mu je samo bi joj odgovorio"malena sve je ok...nemoj se brinuti ...ja nisam vazan..."na te rijeci samo bi joj suze krenule...znala je da nesto nije uredu...odgovorila bi mu:"vazno je..vazan si mi...sve vezano uz tebe vazno mi je...zelim da si sretan..."
Na trenutak bi sutili,a tada bi joj odgovorio "sretan sam...imam srecu upoznao sam tebe...ti si moja sreca...ti me ispunjavas malena...zelim te pokraj sebe...zelim te dotaknuti...zelim te osjetiti...da si mi blizu...da te mogu zagrliti...da napokon postanemo stvarnost...
Svaki put je plakala kad bi to cula,zeljela je da se to ostvari,ali nesto joj je uvijek govorilo da je to nemoguce...
Pricala mu je o svojim strahovima...uvijek je nasao rijeci da je utjesi i da je nasmije...obozavala je onaj njegov tajanstveni glas i kako izgovara njeno ime...
Planirali su buducnost...nadali su se sreci...no znali su da to nije moguce..to ni ih ponekad dotuklo,no nisu zeljeli pokvariti to sto su imali...jedno drugo su tjesili da je sve moguce,samo da treba vjerovati u to...
Prepricavao joj je svoje snove...svoje zelje..pisao je za nju pjesme...zelio ju je usreciti...ali nije znao da samo njegovo postojanje nju usrecuje...da je usrecuje svaka njegova rijec...svaki put kada joj rece "malena"...
Bio je njena velika neostvariva zelja iako ona to nije zeljela priznati.. nije htjela priznati da nikad nece moci biti skupa...htjela je vjerovati da ce svoj zivot provesti s njim... u njegovu zagrljaju...da ce on biti taj koji ce joj brisati suze s lica i koji ce joj stavljati osmijeh na usne...
Jednu vecer joj je rekao kroz suze:"zasto nikad ne mogu zadrzati ono sto je lijepo?.. strah me je...strah me da ce mi Bog ili netko drugi opet oduzeti ono najdraze...ono sto me usrecuje...ono sto mi je sve u zivotu...a ti znas da si to ti..."
Pokusala mu je objasniti da ce ona uvijek biti uz njega i da ga nikada nece napustiti...no i dalje je imao onaj tihi glas i izgovarao "meni se sreca nikad ne dogada....svaki put mi je netko oduzme...obecaj mi da ovo nikada nece zavrsiti...da cu uvijek biti dio tvog zivota...bar mali djelic..."
Odgovorila mu je:"uvijek ces imati posebno mjesto kod...mene u mom zivotu...ne zelim da ovo zavrsi...nikada te necu zaboraviti...
"Ni ja tebe malena...sjeti me se...."



Shot at 2007-07-05