evo opet sam se dosla izjadat to mi je prilika da s nekim pricam.....iako neznam kako da pocenem......zivot mi je sasvim sjeban.....vise se ne snalazim .........misli mi se gube-----gubim se u vlastitoj kuci....ne spavam vise....ne mogu........jednostavno oci ne mogu sklopiti....osjetim hladnocu u srcu..onu jebenu prazninu...hodam po kuci kao vampir koji trazi novu zrtvu...pokusavam naci nesto lijepo u zivotu......al toga bas i nema na ovom svijetu...zelim zivjeti kako ja hocu a ne pokazivati lazni osmjeh kako bi svima ugodila i kako ne bih nekome pokvarila njegov savrsen dan s svojim sranjima........nemam puno ljudi koji me kuze koji znaju kako mi je......koji me zele saslusati....to me pogada..ne mogu nac osobu slicnu sebi....osobu koja mrzi cili ovaj usrani svjet......ponekad dok sjedim sama u sobi u mraku...na zidu se stvaraju sjene od kojih mi se cini da vidim osobe.....osobe koje su tako tuzne...nezasticene......usamljene ........al na kraju uvijek shvatim da je to ipak samo nesto sto ja zelim .......samo jedna velika neostvariva zelja da imam nekog slicnog sebi.....jedna velika iluzija........da je to ipak samo svjetlost koja prodire kroz moj prozor.....svjetlost koju stvara ulicna lampa.....mozda mislite da je glupo al je istinito...znam da sam cudna to mi svi kazu.....toga se ne bojim...ne bojim se toga sta me osuduju zbog mog razmisljanja...moga ponasanja...jednostavno niko nezna kako je biti negativac biti tuzan..........ali moji snovi nisu tako prazni.............