A što da ti kažem kad je sve rečeno?
vremena nema da se vrati... sreća se istrošila
žao mi je što je jedan divan san dočekao svoje jutro...
novu zoru koja ne počinje suncem... već mrakom
što nam je to trebalo?
tražimo ljepotu da bi ju na kraju uništili...
svi... do jednoga
oči su umorne, a teret pretežak, osmijeha ni nema...
zašto?
''Čovjek je jednostavan... samo srce koje pumpa i ostalo sve ide logički...''
tako mi je rekao... ali nisam se usudila prozvati ga čudovištem
zar ljudi su mašine kojima je suđeno roditi se i umrijeti?
odbijam to misliti... nisam životinja
ipak sam biće koje voli... i životinje vole... na svoj način
i kako da osjećajno biće doživi onu poruku gore napisanu?
ne znam... misli su mi postale preteške i ne mogu ih nositi... ne mogu
eh da možemo vrijeme vratiti... gdje bi nam bio kraj?