subota, 23.08.2008.

"Samo ti trepni kao da me razumeš i cela priča imaće smisla."

Jesam li sretna?
Jesam.

Promatram maleno dijete.
Lizalica u ruci.
Šarena.
Poput duge.
Trči i lovi rukama sve ono nedostižno.
Osjećam se baš tako.
Iako ne umijem tako odlučno pružiti ruke u nebo
i skidati zvijezde,
ili se smijati suncu,
kao da ne postoji ništa drugo.

Ne želim još jednom proživjeti ove, tako pogrešne, dane bez
svoje ljubavi.
Ne želim osjećati ljepotu sunca,
ako me ne krasi
njegov topao dlan.

Tijelo koje leži kraj mene.

Ne želim pasti u more
i utopiti se u dubini snova, tako jakih,
koji zovu u život.
Bez njega.

Sreća.
To je moj alibi.
Moja obrana od suza.

Još uvijek živim pomalo bolno.
Bole me riječi one koja mi je jednom značila čak i previše.
Ponekad.

Pa uzimam škare i režem zrak, polako i precizno.
Ljutim se, možda iz očaja.
Ili zbog nemoći.
Proklinjem sve.
I drapam.
Čupam.
Trgam ga, bijesno.
Sve dok ne nestane.
Dok se netko ne prestane gušiti u suzama.

I volim svoj život.

Ne znam zašto ga uništavam
udahom dima
ili gorkim gutljajem.

Paše mi to.
To je moj lijek, uz kojega uspijevam učiniti
sve, baš sve, što želim.
To su detalji koji me čine svojom.
Vjerojatno lošijom.
Ali samo prividno.

Shvaćam mnoge stvari koje prije nisam znala.
Cijenim dobrotu, a dajem je uvijek.
Sve dok ne nestane.
Strast me prati.
I voli.

Postala sam redovna članica svjetske grupe
iskusnih.


14:31 | .adagio for strings. (22) | <3 | <3 |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.