03.05.2006., srijeda

Sve je tako pusto-o sve tako pusto je.

Ja neću preživjet ova dva dana.
Da, ova dva preduga dana.
Živim u iščekivanju.
Tko zna čega...
Ma nije Pečuh.
(DA, IDEM U PEČUH PREKSUTRA!!!)
Ali znam da nije samo to.
Znam sebe. Valda.
Danas...
Skraćeni satovi su mi trajali ko godine.
Ne mogu to podijet...
I bila sam živčana.
Depresivna, tužna, bezvoljna.
I nepodnošljiva.
Nije bilo nikoga,
ne podnosim kad je škola poluprazna...
Nije bilo gužve u kantini.
Želim slušat muziku.
Glasno. Jako glasno. Najglasnije!!!
Titraju mi živci jer će i sutra bit isti dan.
Isti dan i ista postava.
Isti dan i isti osjećaj.
Prazno...
Možda oživim navečer.
Pakiranje, pretputna trema, nervoza...
Ma kad se bus udalji od škole...
...nekih 15 585 kilometara-zaboravit ću.
Postojat će samo Pečuh.
A kad se vratim, vraćam se u normalu.
Veselim se normali.
Nisam nit sanjalada ću ovo ikad reć...
Sk8 or die!!!



<< Arhiva >>

design made by v4MP1r3