Mlijeko je zločesto https://blog.dnevnik.hr/fss

srijeda, 12.10.2005.

Raskršća

B

us još uvijek tamo stoji?

Šutio je. I ja sam šutio. Bilo je sasvim očito da je tamo, ali se u tom trenutku nisam ničeg boljeg sjetio. Okrenuo se od mene i zašao iza kuće, svako jutro on tako, nalazi poslove i tamo gdje ih nema. Osjećao sam se glupo stajati sam, s rukama u džepovima, ne razumijevajući zašto bi netko želio ostaviti takav podsjetnik. Krenuo sam, prvo bez cilja, a onda brojeći korake prema olupini. Pokušavao sam smisliti riječ koja bi opisivala kopneni brodolom, ali ništa nije bilo dostojno situaciji. Nekim sam se složenicama čak i smijuljio u sebi. Došao sam do četrdesetidva i onda stao. Do busa je bilo još kojih dvadesetak koraka, ali bara oko njega bila je baš debelo mokra i blatna i nije mi se dalo gacati kroz to.

- Je, još uvijek stoji.

Valjda je krenuo odmah iza mene, ali ga ja zabavljen sam sobom, nisam primijetio.

- Stoji tako već godinama. A, čuj. Kad se sve to izdogađalo, zbrka je bila prevelika da bi se netko time bavio. Svak je imao svoju brigu.

Mogao sam i misliti koja je zbrka bila. Brzo su glasine stigle i do mene vani. A poslije sam čitao i u crnoj kronici. Matijina kuća bila je najbliža. Za svu je djecu stigao na vrijeme. Vidio sam ih na slikama. Mokre, promrzle i prestrašene. Omotane dekama, u zagrljaju roditelja. Ne sjećam se jesam li i njega vidio na slikama ili je to moja mašta. Na koljenima, u blatu. Plaču li ljudi poput njega?

Lijepe stvari iz djetinjstva uvijek ostaju u ljepšem sjećanju od onih nedavnih. Bila je najljepša djevojka koju sam vidio. Uvijek sam puno putovao, ali njezina slika mi je uvijek bila u glavi. Ja sam mislio da sam ja pravi za nju, Matija je mislio da je on taj. Nije stigla odlučiti. Ili možda je. Ponekad bih si sasvim bolesno kratio muke zamišljajući da ga je zamrzila jer je nije uspio spasiti. Zamišljao bih kako probijam svoj put kroz vrišteću djecu koja se utapaju. I spašavam nju. Biram spasiti nju. A onda, tren poslije, zahvaljujem što sam ostao bez izbora i pitam se koji će biti moj.

- Imam domaće rakije.

Ovo nije taj.

<	listopad, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Pravila igre

Ponekad možda i ne znaš odmah što jest i što nije, ali dogodi se vrijeme kada samo znaš i ne pitaš, smiješiš se i učini ti se da čuješ ptice, iako svi tvrde da ih nema, a nebo je daleko i modro. Svi ti poklanjaju cvijeće, to jadno, malo, odrezano cvijeće, a ti mu se svejednako sebično raduješ, gledaš tu ljubav kraj sebe. I raduješ se.

Kad smo sjeli za stol, karte su već bile podijeljene

Tjedni hodaju za mnom poput prijatelja. Ovi posljednji. Sunčani. Na kraju dana. Konačno smo izbrojali moja čudovišta. I poslagali ih na policu uz krevet. Tako svakom mogu zaželjeti laku noć prije spavanja.

Ljuskave ideje

Sjedim do tebe, s glavom u ruci. Varam te pogledima dok ne gledaš. U daljini, zvuci nekog tuđeg rata i hladovina ispod dva hrasta. Golih nogu, suha trava bode mi bedra. Pretvaram se da spavam i slušam ptice, a one uporno šute, bez glasa i bulje natrag u mene.

Ne gledajte me, ja sam riba na toplom kamenu. Slana i nejestiva.

Zagrliš me kroz natpise na zidovima. Ljubav je luda koja me troši, udara jastucima i škaklja. Ja želim natrag. Nedostaju mi lomače na kojima su me spalili, ljestve pod prozorom moje spavaće sobe i prodane misli nagurane ispod tepiha. Okrećem se na bok, ruku ostavljam ispod sebe.Vjetrovi su me slučajno raznijeli na dvije strane. Moje sjeme na zemlju koja je došla od vatre. Po ustima su ga premetali gmazovi. Žvakali moje golo tijelo i davali ga slinavoj mladunčadi. Ovo što sada držiš u ruci, samo je dio mene. Ostatak potraži u predgrađu. U videoteci.

Bez pera na jeziku

Moji zidovi više nisu prazni, njima šaraju djeca. U bojama! Razlili su čaj na tepih u dnevnoj sobi. Bio im je pregorak. Razmotali su dvije role toaletnog papira, snijeg u stanu. Trebam čvrstu mušku ruku koja će počistiti nered. Žarulje su izgorjele, nisu potrebne, ovdje sjaje neki novi osmijesi. Smiju se oni, smijem se ja. Golubovi se časte na prozorskoj dasci, mašemo jedni drugima. Premale cipelice poredane u hodniku. Šareni jastuci i perje. Puno perja. Pjesme koje inače ne slušam, ne razumijem ih. Razigrani prstići i iskre u okama pokazuju i objašnjavaju. Uče me. Strpljenje i igre bez granica. Napuhujemo balone i slažemo dvorce od karata. Krokodili ispod kreveta, lijane u ormaru. Kada puna divljih pataka i leptiri na ogledalima. Pokazuju mi crtež na kojem imam predugačke noge i šest prstiju na lijevoj ruci, ljubičastu kosu i plave oči. I osmijeh koji obara. S visine na meko.

Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na fss.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.