09.01.2005., nedjelja

ATAXIA- Automatic Writing

Već uhodanom dvojcu Johnu Fruscianteu (RHCP) i Joshu Klinghofferu (Bicycle Thief ) ovaj put se pridružio i Joe Lally (Fugazi). Njih trojica napravili su album koji je također uvršten u "proces" 6 albuma u 6 mjeseci, ali pod zajedničkim imenom Ataxia. I mogu vam reći da je ovo ispalo drugačije i to dosta od prijašnjeg albuma The Will To Death. Samim time John je održao, za sada, obećanje na održavanju orginalnosti bez značajnog pada kvalitete. Album "Automatic Writing" je čisti pravi tkz Experimental Rock album, što sasvim ide u drugom smjeru od prijašnjeg albuma koji je bio alternativni pop/rock i lo-fi... No to ne znači da je ovaj uradak loš. Dapače! Ovo je fantastičan album i svidjet će svima koji vole duže pjesme cca 8 minuta po pjesmi iako ima i onih od 10 odnosno 12 minuta. Dakle ovdje se dolazi do izražaja maksimalna ozbiljnost, znanje i prije svega zrelost kako Johna tako i dvojice mu kompanjona. Dakle na albumu se (nažalost) nalazi samo 5 pjesama koje sve ukupno iznose duljunu trajanja oko 40 minuta. Da se mene pitalo ja bi ovih 5 pjesama još produžio jer stvarno ima se tu šta produžiti, no neću žaliti jer najvjerovatnije u trećem mjesecu 2005te izlazi Ataxia2 (neslužbeni naziv) tako da nema straha. A sad malo više o svemu šta sam ja našao na albumu i što ćete nadam se i vi pronaći ako se odlučite za kupnju ovog odličnog albuma. Dakle spoj uglavnom laganih ritmova, uz malo teksta puno dobre svirke i dobrih dueta... Pjesme koje su dužeg trajanja pogotovo one od 10tak minuta znaju imati dosta djelova koji se ponavljaju, te s vremenom postati dosadne, ali (naravno) to ovdje nije slučaj, dapače nema dionica koje se ponavljaju ili koje postaju dosadne mooožda jedino je to slučaj u pjesmi "Montreal", ali ništa ozbiljno da bo ugrozilo kvalitetu pjesme. Svaka pjesma šta sadrži osim električne gitare i bubnjeva našli su se također i zvukovi sintisajzera, pojačala i bassa prvi put u ovoj seriji koji daje svakoj pjesmu određenu dubinu tako da ni jedna pjesma nije površna ni jednosavna. Tekstovi pjesama uglavnom ne možete razumjeti i nisu nešto pretjerano depresivni, već se tekstovi ili mumljaju ili tiho pjevaju. Ovo je album koji možda nije potpun i nema sve što bi jedan album trebao imati, ali svaka pjesma za sebe predstavlja nešto posebno i svaka pjesma će drugačije drugom prirast srcu i rado ćete ovaj album slušati u komadu! Dakle za sve one koji su ljubitelji chill out glazbe, laganijih i dubljih ritmova, te iznimne kvalitete ovo je pravi izbor za vas. Također ću naglasiti kako je pjesma "The Sides" jedina veselijeg ritma koju pjeva John kojem je glas postao savršen po meni jedan od najboljih glasova koje sam ikad čuo... Nevjerovatno je kako je netko tko je samo mogao krištat prije 7,8 godina sada pjevati kao slavuj i mjenjati boju glasa kad hoće... Također je to vidljivo na RHCP live albumu "Live In Hyde Park" gdje John doduše pjeva backvokale ali 10 puta bolje od Anthonya. No to sad nije bitno... Dakle ATAXIA- Automatic writing je jedan jako dobar album za sve ljubitelje Johnove glazbe, ali i za one koji su željni nečeg novog i neobičnog! Također evo i track list: 01. Dust- prva pjesma odmah malo žešćeg pristupa najprije se to odnosi na zvuk električne gitare i jako ozbiljnog Johnovog glasa, također pri kraju John se malo i "krevelji" tako tako 02. Another- odlična pjesma mislim da ju pjeva Josh... tj to je više mumurno mrmljanje sa prekrasnom glazbom, pri kraju se ubaci i John sasvim ne očekivano i stvar postane vraški dobra 03. The Sides- najveselija pjesma na albumu, koja je ponovno jako lijepo odsvirana potrebno naglasiti kako su efekti ovaj put zahvatili bubnjeve tako da svaki zvuk bubnja dolazi do uha sa titranjem... jako dobra pjesma 04. Addition- pjesma prepuna sintisajzera, zvukova pojačala ima dojam ko da slušaš nepravilne frekvencije nekog uređaja jako lijepo, također John pjeva ovu pjesmu ali u duetu mislim sa Joshnom 05. Montreal- ovu pjesmu koja i najduže traje pjeva mislim Joe Lally ako se ne varam nisam siguran... no uglavnom jako lijep zvuk gitare koji se ponavlja u dva dijela jedan koji je duži i jedan koji stalno ponavlja par istih tonova, nije loše uglavnom tekst se zasniva na riječima "Selling out my records what a stupid thing to do" nisam skužio zašto valjda nešto ima veze sa komercjalom; pjesma završava zvukovima sintisajzera teško je to opisat ali tako zadnje dvije minute sigurno... Moram priznati da mi je ovaj alubum bilo jako teško opisati, jer je prepun glazbe koju nije lako opisati dakle samo vam ovaj album mogu preporučiti uz najbolje želje i uz garanciju da se nećete razočarati ako volite laganiju glazbu ozbiljnijeg sadržaja. Album za neke možda je depra ali nikad glazbu ne gledajte površno pogotovo ovakvu koja ne podliježe publici već muzika koja podliježe čovjeku koji ju svira. E to je prava čar glazbe! Natjerati sebe da se prilagodimo glazbi a ne ona nama. Preporučujem: *Addition *The Sides Automatic Writing

- 09:43 - Napiši nešto! (6) - Pokaži drugima! - Šalji dalje do...