Jos uvijek ne mogu roditi pisanje.
Novi laptop nema dijakriticke znakove, koji mi neopisivo nedostaju.

Mozda na proljece, nakon mnogo dugih setnji, duge zime
I dugih dugih dugih.... disanja.....
Mnogih jos oprastanja i otpustanja. Jer znam da se sakrilo iza svih slojeva koje sam pospremila unutar sebe.
Nakon jos barem jedne zime ciscenja.

Molim za rodjenje... pisanja. Koje me voli i spasava, koje je bezuvjetno tu za mene, kakva uistinu jesam,
Kad god to jesam i koliko god.

Hvala pisanju na svim redcima, hvala na svim olaksanjima, razumijevanjima, zagrljajima.
Hvala najvise na svijetu, hvala mozda vise nego icemu i ikome.

Hvala
Hvala
Hvala
Hvala.

Cekat cu te zauvijek. "Tvoju ulicu necu napustiti nikada, dok sam ziv".

Tako ni ja tebe necu, necu te napustiti nikada. A znam da neces ni ti mene.