jedno popodne šetala sam šumom cedrova i odjednom mi je došla spoznaja
o tome da se moj glas promijenio. nisam ni primijetila kad se to dogodilo.
no ne samo glas, već i oči, i ruke. ne znam kako objasniti što to znači, to je samo osjećaj.
sva poznatost i prepoznatljivost nestala je i odjednom je preda mnom cijeli
jedan novi prostor praznine koji povremeno ispuni pokoja nostalgična slika, miris,
riječ ili zvuk. negdje duboko u meni, u mjestu nekad tihom, sada bruji taj osjećaj slatko-trpak,
poput bljeskova munje u mrkloj noći, poput strašne oluje koja mi grije srce kad ju
gledam iz sigurnosti svog doma. uvijek sam bila svjesna kompleksnosti svojeg unutarnjeg života,
koji se nikada nije previše odražavao na vanjskom planu, jer potisnut. no sada, ne mogu više
razlučiti razliku između to dvoje, jedno se ogleda u drugom, prožimajući se, i nisam nikada mogla
ni sanjati kako to može izgledati. kako je to biti vani dok oluja bijesni, bez skloništa, na pljusku, izložen
munjama i vjetru koji ruši sve pred sobom. koliko je bolno i slatko naizmjence, koliko je bijedno i
poražavajuće, a veličanstveno istovremeno. jer nema jednog bez drugoga. i nekad u neizdrživosti
trenutka održavanja obojeg istovremeno, dva polariteta kao dva kraja štapa kojim balansiram na užetu
iznad nečega što se čini kao bezdan. voljela bih da mogu o svemu ovom pisati bistrije i praktičnije,
bez tolikih metafora, no to ne bi bio moj glas. no bitno je da u tim mučnim trenucima, samo jedan
tračak prepoznavanja apsurda, samo jedna zraka humora, dovoljna je da shvatim! treba samo odustati od oboje,
jer sve je to samo drama koju odigravam i kojom sebe zabavljam. i dalje radije igram filmske uloge,
projicirajući unutarnje drame na vanjskom planu postojanja, umjesto da odustanem od svih igara i igrica
i dopustim da, kao i ostalim slojevima koji su se oljuštili silom prilika, ovaj put sama odlučim odustati
od njih.

šteta što se moram stalno na to podsjećati. ili još gore - kad i ja skroz zaboravim - život.

toliko.