što sve postoji?

postoje koraci.
postoje travke koje trepere na toplom vjetru.
sunce što blista u golim krošnjama.
postoji pjesma u dubini šume, u ledu koji puca i otapa se pod suncem
na nasipu.
pucanje leda dolazi i iz šume
to je snažan, maseno prodoran zvuk razlamanja čega, iznenadnog lomljenja i pucanja
stresem se i stanem da osjetim tu napetosti koje sam odjednom svjesna
opuštam ruke
opuštam čeljust
opuštam trbuh
obično tim redoslijedom.
u daljini je čaplja ili roda
kad poleti, vidim da je čaplja.
svakim korakom kao da ulazim dublje.
pomislim, kakvih sve priča ima po putevima.
što sve skrivaju livade i šume, potoci i rijeke,
što to ima u blatu i ledu, u soli zemlje i mora.
što to ima u meni što sluša
što se otvara.
oni koji su o tome pisali, znali su. pomislim.
oni su znali.

toliko.

bilo je nekad tih nekih sentimentalnosti od kojih bi mi zadrhtalo srce.
danas, vidim ih još uvijek,
u kojoj sjetnoj pjesmi, u gradskoj magli,
u kiši što slijeva se niz betonske blokove
u čijim očima
u sjećanju na njega i njega i nju i njih neke.
a moje srce pritom... drhti na neke sasvim druge frekvencije.
na melodije vjetra
na ranojutarnju tišinu sobe
promrzlo svitanje borovih grana
korice svetih knjiga
bešumnost disanja
višesatnu besciljnu vožnju
šetnju kroz magle i mraz do polja obasjanih suncem
apsurd postojanja koji često moram izmisliti
mir držanja pravca
ljudi koje grlim
ljudi koje susrećem nenadano pa ih grlim i ne znam što reći
ti isti ljudi koje volim bez truda
drugi ljudi koje volim bez razloga i truda
ljudi s kojima vrlo rijetko pijem kavu ili čaj.
i vidim razliku.
sada, radije pristajem na one sentimentalnosti bez stiska
koje me, poput vjetra, samo dobro propušu, osvježe
koje me umiruju prije sna
koje ne ostavljaju olovni trag za sobom
koje se ne urezuju u kožu kao u kamen
koje me prime čvrsto i odmah puste, bez boli.

sloboda u odnosima. gdje dajemo i primamo bez očekivanja kazne ili nagrade.
odnosi u kojima se supostoji u slobodi bića koje jest
i koje voli bez razloga
samo zato što može
i jer jedino to ima smisla.

to je nešto o čemu bih mogla pisati mnogo knjiga.

već odavno mi nije došla pjesma.
kada spavam, ja zaista spavam.
neko vrijeme već, riječi me ne uvlače u svjetove
(svaka riječ u jedan svoj. kao na primjer riječ slutnja.
odavno već neka sam druga riječ, ali neću reći koja)
jer ovaj ovdje u kojem provodim većinu vremena
vrlo je jak i uvlači me jako u tijelo, drži me čvrsto
jer mu dopuštam
jer vrijeme koje traje upravo je ovo vrijeme
koje je okej takvo kakvo je
u kojem učim prihvaćati beskrajnu slobodu postojanja
beskrajnu slobodu izbora stvaranja
rastvaranja
vraćanja
otpuštanja
nastavljanja.
čini se kao da već neko vrijeme cijeli svijet nešto otpušta
cijeli svijet nešto obnavlja unutar sebe
ili se čisti od čega.

sutra.