svi su tako ozbiljni. i tako ozbiljni, vrlo su namršteni.

Franjo kaže da su danas mnogi ljudi tužni. On zato stvara slike vedrine.
Franjo kaže, i njegove slike kažu: "Idemo sada nešto napraviti"
Franjo sjedi, u kariranoj košulji i toploj vesti, i sjedeći tako, blista u jednostavnosti i miru.
Franjo kaže, piše knjigu, o budućnosti. Stoljeće je 60 i neko. Još uvijek ima pčela. Vode.
Ima i otok s vilama. Jedna od njih zove se Ansiris.
Franjo sjedi i oči mu sjaje i gledam ga, u istom trenutku vidim kako mi maloprije pokazuje novu galeriju koju uređuje,
za Prirodu. I odbojkaško igralište na travi. I teren za badminton. I mrežicu. Badminton je najbolja igra na svijetu.
Znam nekad toliko igrati badminton da me ruke bole danima nakon toga.
Ima i novi tobogan, i ljuljačke od gume, koje mogu nositi Iris i mene zajedno,skoro.
U Franjinim slikama blistaju zvijezde. Među stablima, na licu, oku, u kamenu i u kapljici rose. Oko gležnjeva galaksije.
Malo je već sumrak. Hodamo do auta, i shvaćam da je to jedino što istinski želim, više od ičeg drugog.
Više od ljubavi, više od sigurnosti, više od adrenalina, više od dalekih zemalja, više od bilo čega ičega ikad.
Mir. Duboki, bekrajni mir, nepregledni, nesavladivi, neotuđivi.
Mir koji rađa svim ostalim što bi nam ikad moglo biti potrebno.