kad sam ga krenula pisati,
opet je,
po već mnogoti put,
zapelo i stalo već odmah
nakon prvih nekoliko riječi.
riječi odlaze u neke svjetove
o onome o čemu je suvišno govoriti.
nekad ih trošim na telefonske razgovore
o određenoj vrsti struje
nije to gruba elektronika
to je nešto
što
istovremeno ništa.
sada raspisujem fragmente misli
koji se pretvaraju na kraju ipak u pismo.
nijedna olovka nije toliko meka.
nijedna ne sjeda dovoljno u ruci.
često se riječi pretvore u
suvisle točkice
koje govore više
i tiše.

dolaze dani.
danas po danas po danas.
dolazi, jedan po jedan, dan po dan po dan
sad po sad po sad.
u medjuvremenu, predajem ih
kako dolaze
redom.
tko?
kome?