lijepo je i čarobno
kad ležim na leđima u mraku prije spavanja i osjećam kako
mi iz rubova očiju preko lica klize vruće suze

u tišini.


Odabrali smo biti ovdje.


sve je kako jest. u tami, sjaj očiju priča (je) o radosti.
kad ne očekuješ ništa, dobiješ sve. a sve to je ništa u usporedbi sa... ( )

danas sam otišla u šetnju koja je ispala nešto drugo. obula sam tenisice i krenula na taj nasip na koji inače
najčešće idem, a koji je sada pun blata. na putu do nasipa prolazim kraj desetak kuća, a točno prije nasipa
nalazi se jedna zaista mala zgrada, a ispred zgrade pseća kućica u kojoj živi jedan poveći pas. poneki put
kad prolazim nešto mu dam i uvijek se veseli, malo skače, maše repom i zalaje, ja odem svojim putem. na
žalost, taj pas živi vezan lancem pa me ne može slijediti u šetnju. to je ženka, nedavno se okotila i ima uz
sebe jednog malog svijetlog psa. danas kad sam prolazila nisam ga vidjela, a kad sam otišla od nje ona je
nastavila jako lajati, skakati, nije mi bilo jasno. nastavila sam. hodajući, naišla sam uskoro na jedan veliki traktor
koji je orao njivu. čovjek je otvorio prozor i nešto me pitao. nisam ga dobro čula, što je on shvatio, izašao van i
pitao me živim li u toj maloj zgradi. ne, zašto? on je našao tog jednog malog psa. hvala, dajte ga meni. evo.
uzmem štene u ruke, veliko je kao otprilike šest mojih šaka. koprca se i liže me, šapicama mi razmazuje blato
po vesti. okrećem se i idem natrag. nosim malog k mami, ona nas čeka. ostavljam joj potomka, kažem izvoli
ona kaže hvala i odlazim kući. pritom se osjećam neobično. ovako: izlazim ja danas iz kuće i na odlasku kažem:
idem samo spasiti jednog malog psa i odmah se vraćam. takav je bio osjećaj.

svaki dan mi se događa ista stvar. probudim se ujutro kasno, oko pola 9. to je zato što to mogu, jer
nemam pravi posao kao neki drugi ljudi. probudim se kasno ujutro i onda ležim još najmanje jedan sat
i razmišljam o snovima. snovi su uvijek zanimljivi pa ih volim vrtjeti iznova i iznova jer u tome uživam.
svaki dan pomislim i to da bih trebala ustati mnogo ranije, prije izlaska sunca, jer onda se osjećam
kao da sam na vrhu svijeta, vrlo svježa i puna energije. ovako, kad ustanem kasno, najprije sam
puna energije, no ta se energija tijekom dana ponaša nestabilno, mnogo je uspona i padova, što
me iscrpljuje. nisam još spremna odreći se tih kasnih jutara. nakon sanjarenja ustanem, već je 9 ili
pola 10, a nekad i 10. nisam gladna, jer metabolizam je odgođen, sve je odgođeno, to što radim
potpuno je neusklađeno s prirodom i prirodnim procesima, kako vani tako i unutra, u tijelu, sve je
odgođeno. to je zato što mislim da si to mogu dopustiti, no vjerojatno ću uskoro shvatiti da se varam.
moje tijelo još nije gladno, no moja duša jest, moj um jest, za još. treba se naviknuti na život s ovakvim
umom kakav je moj. meni ni 27 godina nije dovoljno, no napredujem. iako ću
vjerojatno uskoro shvatiti da ne napredujem uopće kad je u pitanju navikavanje na ovaj um kakav
je moj. i mnogi drugi ljudi imaju ovakav um, no možda se s tim bolje nose od mene pa im je
život normalniji, uravnoteženiji, pa su skloni donošenju dobrih odluka, za razliku od mene, koja donosim
pretežito loše odluke, kao da namjerno pred sebe postavljam prepreke koje onda moram nadilaziti.
ako ću ikada napisati knjigu, naslov će biti "kako sam nadišla svoje prepreke". bit će to zanimljiva
knjiga, sigurno. no njezin nastanak uvjetovan je mojom sposobnošću da nadiđem što više prepreka
u što manje vremena pa ne mogu procijeniti kad će to točno biti, možda za 58 godina. ako tada više
ne budem živa, knjigu će napisati netko drugi umjesto mene, na primjer moj muž. no nemam ni muža
još pa ništa ne mogu obećati, a ne može ni on.

Porođajne muke.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.