kad božica nedodirljivosti uđe u moje srce i rastali ga
spoji nespojivo
izvan mene moja koža, opire se promjeni
a sva unutarnja tkiva onoj stvarnosti koju sam si odabrala prije nekoliko mjeseci
i nastavila ju odabirati čak i nakon što su mi sva viša bića s kojima sam u savezu govorila da ne
pa sam drsko odbacila sve kupke svjetlošću da bih zaronila još dublje u tamu
još dublje u opiranje sebi
još dublje u ponor najžešćeg samookrivljavanja samokažnjavanja samoponištavanja
da bih shvatila koliko sam si dragocjena
da bih shvatila da želje nisu uvijek želje srca
a želje srca nisu uvijek želje onog najvišeg u nama
zatim skočila s još jednog ruba da bih zaronila u još dublji mrak
koji me okupao svojom tamom, prekinuo sve niti što vežu me s gornjim svjetovima
tek toliko da me podsjeti, da jednom zauvijek zapamtim
dragocjenost čistoće
koju sam još jednom odbacila
da bih ju istinski upoznala u kontrastima agonije
i najtamnijim tamama koje je ovo srce vidjelo
a sve to
mojih ruku djelo
nema to veze sa sudbinom
s karmom pogotovo
to ima veze s ledenjacima, s dubokim ledenim vodama, s pucanjem leda u daljini
s tihim krckanjem, taljenjem, rasprskivanjem, smrskavanjem nečeg duboko u meni
u onoj srži za koju sam mislila da ju dobro poznajem
nene
to ima veze s vulkanskim vatrama i istjecanjem vrele kipuće lave kroz pore ove kože
koja se još uvijek povremeno, u zadnjim trzajima, izvija u agoniji onoga što ju pohodi

a to je samo dio.