lako je prijeći iz jednog oblika u drugi, prelako
lako je očima bljesnuti i uvući se bilo gdje
brzinom svjetlosti
nestati u uličnim lampama noću i danju se objesiti o mjesec
neprimjetno, brzinom svjetlosti
osipati se u prah i zavući u mikropukotine tla
sjediniti s majčicom zemljom
pričati podzemnim bićima o svojim krvavim grijesima
o razvlačenju vlastite kože preko glave preko očiju i usta
davajte voska slijepite sva moja osjetila, vi bića noći, braćo i sestre
jer tamna sam kad želim biti tamna, svijetla sam kad želim biti svijetla
i neće me zaustaviti ništa kad odlučim nestati kad se odlučim pojaviti
neće me zaustaviti ništa kad odlučim oderati kožu si sa kostiju
nijedna riječ nijedna riječ me neće zaustaviti da iscijedim i zadnju kap svoje koštane srži
i predam je bićima šume kao iskupljenje za svoje postojanje
ni mržnja ni ljubav ni radost ni bol ni glad ni zavist ni zadovoljstvo
ništa me neće spriječiti da se pretvaram iz jednog oblika u drugi da budem svojim uništenjem
da me bogovi neba i zraka i sunca i zemlje ne uzmu kad im je drago
neće me spriječiti ništa, baš ništa, ni najveća ljubav svijeta ni najdublje oči svemira
neće me spriječiti da budem ono što poželim biti
bilo to rađanje, uništenje, eter, crna zemlja, bjeličasta maglica, sukrvica zore...
neće me spriječiti ni obećanje vječnosti da budem svaka od svojih krajnosti
jedan trenutak za drugim svaki u drugoj u trećoj i u dvadesetpetoj
jer iako znam za postojanje brojnih svjetova i nekad jasno vidim da me okružuju
toliko blizu i jasno i prži mi suptilno tijelo intenzitet njihovih vibracija
to me ne sprječava da budem jednostavan, najjednostavniji gubitnik
ako to baš odlučim biti