pod beskrajnom lećom svojih vatri
skupljam zrak koji udišem
udišem svjetlost
udišem narančasto
udišem blistavobijelo
udišem sve niti svih svjetova i privezujem ih u čvor u središtu grudnog koša
jer tamo nastajem
tamo je moj početak, moj (pra)izvor.

dogodi se često da se moj um odjednom počne širiti, i u tom širenju u kojem obuhvaća sve što se može pojmiti
i umom i osjetilima i dušom i intuicijom, sve baš sve što se može pojmiti supermoćima onog istinskog u nama,
u tim trenucima osjećam da nema razlike između mene i svega ostalog. odakle izvirem? odakle izvire ova nakupina
identiteta, navika, emocija, misli, odakle izvire ono čime ispunjam tijelo? mogu li se ograničiti na njega? mogu li se
ograničiti na grudni koš? mogu li se ograničiti na svoje vrline i mane, strahove i nade, apatiju i netuzijazam, na tugu
i radost? mogu li se rastaviti na polaritete koji me čine, na svijet koji stalno postoji između različitih krajnosti i njihova
međuprostora? mogu li se rastaviti uopće na dijelove?

nekad mi je tako lakše. nositi se s dijelovima umjesto s cjelinom. lakše je nekad zatvoriti oči i ne vidjeti sliku.
lakše je nekad ne misliti o tijelu i o onome što se u njemu događa kad postanem sa sobom gruba. kad si ne
oprostim, kad se za neoprošteno kažnjavam. jer ako svjesno o tome mislim, moram dati sve od sebe da činim
najbolje što mogu. a to je nekad jednostavno preteško. i ti strahovi. uvijek pitanje izbora. uvijek zbog budućnosti.
jer u sadašnjem trenutku ne postoji baš ništa čega bi se trebalo bojati.

nekad sam prežestoka samoj sebi. nemilosrdna i okrutna u rastavljanju na najsitnije elemente. i mislilo bi se da i ovdje
vrijedi ono - podijeli pa vladaj. u dijelovima je lakše. ali ovdje vrijedi drugačije, jer u tom bolnom rastavljanju na elemente
nastoji se doći do onih osnovnih, temeljnih, koji na okupu drže strukturu koju raskopavam da bih došla do tog središta.
da bih mogla razumjeti. olakšati dušu, otpustiti suvišne terete. svoje središte raščistiti i ostaviti lakoću, ostaviti cijeli jedan
novi prostor za rast. jer jedino tada mogu (pro)disati.
i nije riječ o jednom procesu koji ima svoj početak i kraj. čini mi se da je to proces koji traje oduvijek pa tko zna
do kada, jer ne slutim mu kraj. drevni proces koji je započeo i prije mog rođenja, koji seže u svevremenost, u povijest
postojanja. proces bez kojeg ne mogu (živjeti) i koji je uvjet onoga što jesam.

ono što u posljednje vrijeme pokušavam otkriti je što se događa sa mnom u trenucima u kojima osjećam da se nemam.
kad osjećam da cijelo moje biće lebdi raspršeno u atmosferi. ali ne raspršeno kao sjedinjeno sa svime, nego plahutavo
i nesigurno, nimalo usidreno u stabilnoj emociji. gdje sam onda ja i gdje su svi dijelovi mene koji me inače čine usidrenom,
sigurnom i postojanom.

ne znam.