Divna je.
Oči joj neobavezno trepere u dobroti trenutka koji izaziva. Prsti su joj laki i snažni i tako mlađahno energični. Bore što se prelijevaju u kutovima njenih očiju izdajnički se probijaju iz rumenila i penju upravo prema kapcima. Kad govori, njene usne oblikuju smješak, kao da sanja da je budna i zadovoljna je jer dovoljno je stvarna da bude djelatna. Ona je čista djelatnost. Duša njena zarobljena je u tijelu koja ne odgađa događanje. U potpunosti prihvaćajući tu robiju biva oslobođena od pritiska svoje zaboravljivosti (zna da ćemo je pričekati da pronađe ono što je zametnula, ili ćemo se vratiti drugi put i prenijeti poruku njenoj sestri). U njenom srcu ne postoji sutra jer ovo sada previše je dragocjeno. Ona ne čeka, ona traži, ide, djeluje i ljubi. Ljubi toliko da plače mi se, toliko da zadrhtim od pokušaja da obujmim trenutak u kojem doživljavam svu osebujnost kojom me obasipa.

Nauči me, mudra ženo, kako voljeti kao Ti, kako liječiti srca usamljenih!
Možda se nikada neću udati iz samilosti, ali vjerujem da mogu naučiti voljeti kao Ti.