sutra odlazim i vjerojatno me dugo nece biti.
nisam mislila da ce biti ovako tesko. sve se nekako srusilo na mene... sve ide krivo.
a ovaj odlazak dosao je bas kao neki bijeg od svega sto me okruzuje.
ali od onoga sto je u meni ne mogu pobjeci. trazim nacine, put ka svjetlosti, ali me uvijek baci natrag.
sve je krivo...
sve je strano.
novo.
gorko.
previse slano.
previse samotno.
je li ovo moje vrijeme? vrijeme da shvatim sto zivot zaista jest...
ili jesam ili nisam. nema izmedu. sve sto je izvan konkretnog previse je neizvjesno i bolno.
moze li se nauciti jednostavnosti?
ili joj se samo mozes prepustiti...

zbogom, i sretno vam bilo...

frulica