oduvijek sam znala da je centar pozornosti nepozeljna situacija. i uvijek iznova to shvatim.
naime, ponekad je tako nesto zaista tesko uopce i izbjeci. ostaje samo mogucnost prilagodbe. ako ne, ostaju neugodni trnci, dok god traje. na srecu, moj slucaj je bio prvi.
uzivala sam, ali do jedne granice. preko te granice sve je bilo nekako cudno, neizvjesno. voljela bih reci da sam se izvrsno snasla, ali govorila bih neistinu. jer osjecam da bas i nisam. ipak, nekako je sve teklo mimo toga, sasvim dobro. kao neka dva sasvim razlicita svijeta koja se preklapaju, na nekim mjestima sasvim identicna, a opet sa toliko toga sto je drugacije.
tijekom veceri, u meni su se izmijenili svi moguci osjecaji. prelijevali su se, izazivajuci cudenje. neko prazno ostajanje nasred pustinje, sa tisuce lica koja proviruju iz pijeska. lica s krinkom osmijeha. u stranom svijetu, ne znas tko je prijatelj. jer nitko to zaista i nije. sve je pretpostavljeno kao neka namjestena ljubaznost.
je li postalo pretijesno? nije. nekako se svijet oko mene siri. kao zjenice u mraku....
nebo je bilo ljepse no ikada, a drvece me grlilo sa svih strana.

kad patis, ti ne znas da uzalud patis. a kad shvatis zasto patis, tad patis jer si shvatio da si uzalud patio.