jucer, u trenucima koji su proslost, stvarala sam mnoge monologe, nizala jos brojnije dijaloge i pokusavala dokuciti bit onoga sto cinim i jesam. sto je moja sreca? cilj? ima toliko stvari koje predstavljaju neke moje daleke ciljeve, a nesto me sprecava u tome da ih zacrtam, da ih ucrtam u onu malenu sarenu knjizivu nazvanu ZIVOT. trudim se svakoga dana biti dosljedna u onome sto cini moju osobnost, koju kroz te pokusaje polako i upoznajem, ali ljudi oko mene oprecni su, ako smijem tako reci. stalno se zalijecem u njihove predrasude i krivo postavljene dijagnoze, te bivam odbijena poput odbljeska svjetlosti od ogledala od smjera u kojem moji koraci hode. vidim daleko i siroko, a noge su mi okovane, ruke kao vezane, dok mi zalost i ogranicenost steze grlo. zelim slobodu. koji je moj ritual prijelaza?? kao da me ljudi ogranicavaju...a ja nemam vise volje postavljati se u njihovu kozu i sagledati stvari iz njihove perspektive da bih opravdala sebi njihova djela, jer ocito da niti oni ne cine isto. daleko od toga. no, ne zelim postati poput njih, pa se ipak trudim pronaci razumijevanja, ne osudujuci ih. ta ja, ovako malena u usporedbi sa svemirom, imam li pravo suditi drugima?? jesam li sebicna kada odlazim od njih, kada se udaljavam? cini li me to sebicnom? ili me to cini robom mojih vlastitih misli koje me obuzmu u trenucima kada ostajem sama? ili su oni ti koji su tvrdoglavi?
preskacem li svoje zivotne lekcije? jer, ocito da nesto ne ide kako treba. negdje je doslo do kratkog spoja. korak vise ili manje, ako to mogu tako nedoslovno kazati.
dopustila sam sebi neku slobodu koja me u pocetku cinila veoma mocnom. mogu reci sve sto pozelim i sve sto mislim, bez ikakvog straha. osim ako je posrijedi nesto sto ne bi smjelo biti izreceno.
no, tu jos nedostaje ona kontrola, jer cesto kazem i vise no sto sam trebala ili zeljela. tada osjecam gorcinu i osjecam se ranjivom. ranjiva sam. i shvacam da, da bih prezivjela, moram steci tu kontrolu, i preuzeti odgovornost za ono sto je izgovoreno i za svoja djela povezana uz to, a i ona nijema. tada cu ponovno biti mocna.
ljudi mi u zadnje vrijeme postavljaju glupa, meni besmislena pitanja, pitanja od kojih se vrtim u krug. tada pozelim samo sutjeti. ne volim kada me ljudi previse ispituju o stvarima o kojima ne bi trebali. neke stvari su kao stvorene da se o njima ne prica. tu razliku jos uvijek znam. ili barem s vremenom sve vise stjecem znanje o njoj. ako sutim, znaci li to da imam premalo razumijevanja? kad ljudi ispituju, ponekad ni oni nemaju granica, nemaju kontrolu. i opet se sve vrti u krug...

zelim tisinu, zelim mir...