Zivot mi mora krenuti drugim tokom. Sve dok mrtve ribe plivaju na povrsini, nije dobro. Ako uskoro ne promijenim nesto, postat cu jedna od njih, a to nikako ne zelim.
Uvijek postoji polazna tocka, od koje su se stvari pocele mijenjati. Posto ovo razdoblje u kojem se nalazim traje vec duze vremena, bit ce tesko odrediti glavni uzrok, jer ne znam kada je tocno pocelo. Sve se dogadalo nekako postupno. Kao lancana reakcija, pocele su se dogadati lose stvari, a moje raspolozenja pratilo je tijek dogadaja. Tu i tamo netko bi me, sasvim nenamjerno, uspio okrenuti od smjera «propelera», no, kratko bi potrajalo. Ali, cak i te povremene, kratkotrajne pobude odrzavale su neki kontinuitet mojeg vracanja. Uvijek iznova isti proces. I uvijek sasvim slucajno. Jednom prilikom, decko kojeg sam upoznala na povratku kuci sa jednog lijepog putovanja, uspio me uvjeriti da je sve sto nam se dogada zapravo sasvim slucajno. Ali to nije odgovaralo mojem sanjarskom duhu i bilo je kontradiktorno mom idealizmu, pa sam odlucila to vjerovanje staviti po strani, i vratiti se vjerovanju da je sve na neki nacin predodredeno da bude. Na taj nacin, mnoge stvari mi je lakse prihvatiti. Sve dok gledam na ovo stanje u kojem se nalazim sa stanovista da tako treba biti i da je to jedan korak blize mom duhovnom sazrijevanju nije mi toliko tesko prihvatiti sve izazove koji mi stizu u susret.

Iako se ponekad izgubim i pokleknem nad svime. Tada sam toliko blizu ruba da je potreban samo jedan korak, pa mozda cak i nesvjesno posrtanje, da se strovalim u beskraj i vjecnu besmrtnost.

Pricajuci svoju pricu nekome koga ne poznajem, koga ne vidim, samo zamisljajuci njegov stalozeni izraz lica dok cita moje rijeci, nepokretnu mimiku koja ne odrazava nista osim ravnodusnosti, s pokojim naborom oko ociju kao znak povremene nelagode, osjecam iscjeljenje. Prozima me neka tiha radost i oslobodenje je na pomolu, potreban je samo malen poticaj, ohrabrenje. Sve dok postoji netko tko slusa, tko je tu…sve se cini jednostavnijim. Tesko je biti sam svoj sudac.
Njegova potvrda, ili nijekanje, u bilo kojem obliku, nadolazi kao vjetar, koji pokrece moja jedra. I samo iscekivanje cini me zivom.

Tesko mi je okretati se svakodnevnim stvarima s jednakim poletom kao nekad. Kao da je netko svalio ogroman teret na moja leda. Imam potrebu spasiti cijeli svijet, jer cak mi se i to cini laksim od onoga sto me ceka. Sto sve prebroditi moram da bih opet bila na putu za dalje. Ceka me mnogo toga. A jos uvijek nisam sigurna moram li sve sama ili ce naici netko tko ce podijeliti to sa mnom. No, bojim se da pomoc nece doci jer, ono sto tisti moje srce, moj je i samo moj trn. I od moje ruke mora biti odrijesen.
Ali, sada me vise nije strah. Iako se mozda jos ne osjecam spremnom da pocnem.

Vrijeme ne lijeci rane, vrijeme je samo priprema.
Sva sreca da one koji ne razumiju put nikako ne moze dovesti ovamo.
Osjecam prisutnost, ali nevidljivost je oruzje koje cini cuda.
Svi mi imamo sposobnost biti nevidljivi.
Mozda bas zato toliko ljudi boluje od boli.

Boluje od boli

Jucer sam u razgovoru sa profesoricom iz hrvatskog o drami Mirka Bogovica, Pustolovu pred vratima, izgovorila nesto sto je iznenadilo mene samu. Izrekla sam nesto sto nisam mislila da cu ikada. A to je nesto sto oduvijek znam duboko u sebi i svjesna sam toga, ali nisam to mogla izreci. Usporedila sam Agnesinu zelju koju je uputila svojoj sluzavki, da ostavi vrata otvorena, za svaki slucaj, da netko mozda naide, sa hodom po stranom gradu ili hodanjem kroz neko mnostvo ili pustu livadu, sumu, bilo gdje u svijetu, sa onim nekim trackom nade usadenim duboko u dusi, da ces susresti nekoga i da ces se onesvijestiti od elektromagnetivnosti u zraku. Nesto na taj nacin. Za svaki slucaj drzis oci otvorene, kao Agnesina vrata, za svaki slucaj da netko naide. Meni je to u isto vrijeme simpaticno i smijesno, ali i tako nekako duboko i intimno, za svakoga od nas pojedino.

zasto nam toliko dugo treba da spoznamo svoje zablude? da spoznamo svoju srecu koja ne mora biti nista drugo doli sposobnost opazanja svega u nicemu. zasto zaboravljam na ono sto me nekada toliko veselilo? zasto osjecaji blijede kada ostanu bez podrazaja? je li sudeno biti tako, je li to prirodan slijed stvari ili smo mi sami krivi? jesam li kriva sto zaboravljam? ali ne mogu protiv toga...sto se treba desiti da nastane stalnost?

mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, mrzim matematiku, !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!