Ovaj post posvecujem jednoj veoma posebnoj osobi. Jednoj svojoj veoma dragoj prijateljici bez koje moj zivot ne bi bio isti, a sasvim sigurno ni ja ne bih bila ovakva kakva jesam. Ona je jedna jedina svoje vrste i nema takve na svijetu koja se moze mjeriti s njom i njenim sklopom osobnosti koji je jedinstven i caroban. Nitko, ali bas nitko nije kao ona. Ni slican…vjerujte mi!

Oduvijek sam je znala, onako izdaleka, na pogled, u prolazu, ali nikada nisam s njom pricala niti se upoznala s njom onako «popravo». Sjecam se da sam jedno vrijeme u osnovnoj skoli osjecala cak i veliko strahopostovanje prema njoj jer izgledala mi je tako pametno, sposobno i jednostavno je prstala osobnoscu. Ali nas takozvani odnos, koji to nije bio, odvijao se samo na vecim udaljenostima. Mislim da me ona cak tada nije niti dozivljavala. No dobro…ipak je to bila osnovna skola, a ja sam 2 godine mlada od nje, pa je sasvim jasan razlog takvog stanja odnosa i interakcije koja, kao sto vec rekoh, nije ni postojala. :)

Upoznale smo se jednog dana sasvim slucajno, ali ipak je to po mom misljenju bila sudbina. :) isle smo zajedno na natjecanje iz hrvatskog, ako se dobro sjecam u garesnicu. Sjele smo zajedno na putu do tamo i…moglo bi se reci da je nase druzenje tada pocelo. Uvod jedne price koja nema kraja. A mi svakim danom pisemo nove stranice. Doduse, u zadnje vrijeme malo rjede, ali nisam tuzna zbog toga jer znam da me se ona cesto sjeti, isto kao i ja nje. No, o tome kasnije…
Taj dan u garesnici bio je na neki nacin prekretnica u mom zivotu. Sjecam se mnogih pojedinosti i rado se vracam tim nekim trenucima u svojim mislima i ozivljavam slike, na primjer, kako sjedimo kraj fontane iliti vodoskoka u kojem nema vode i pricamo…moj pogled cesto leti do njenih (ljubicastih?!) :/ marti koje su mi od onda nerazjasnjivo i cudesno zanimljive, ne znam zasto, ali nije bez vraga…ma na njoj mi je sve zanimljivo. Taj neki poseban nacin na koji barata sa svojim mobitelom, ogledava svoje lijepe i uvijek zanimljivo nalakirane nokte. Nacin na koji slusa, gledajuci me onim svojim zeleno-smedim (kako bi ona podcjenjujuci se rekla «ocima boje dreka», joj joj…) okama sa obrvama iznad od kojih jedna ima rupu… :)

Dani provedeni s njom uvijek su mi bili drugaciji nego oni provedeni bez nje u blizini…ona sve cini nekako drugacijim, carobnim…vraca mi onaj osjecaj topline i sjecanja kada ona izblijede. Volim slusati njene price i sale, kako detaljno opisuje dogadaje, uvijek nadodajuci neki totalno ludi komentar…kako intenzivno osjeca…Kako cuva sve sitnice koje su joj toliko znacajne, njegujuci ih sjecanjima i vjecnim pripovjedanjima koja nikad ne izgube na originalnosti i nikada se ne istrose, jer su posebna…Sve njene slikice, hrpe papira koje s tolikom ljubavi, paznjom i osjecajem za njeznost sprema i sortira po odredenom redosljedu. Njen strik od always gacica…od kojih su sve razlicite, a samo par ima istih… :) Njena strast za gospodarima prstenova, za sakupljanjem praznih biljeznica…za lijepim slikama. Ljubav i profinjen ukus u odabiru glazbe…njen sluh koji cuje i najskrovitije misli skrivene i u najskrovitijem skrovistu covjecjeg uma… (ok, hm…ma ne znam :) ).

Gdje su nestala ona duga ljeta provedena «na sajmistu» na cijevima, ispred kosa…alen, danijel ona i ja bili smo idealna ekipa za ljetna prije i poslijepodneva provedena u hladu krosnji (ne znam kojeg) drveca…zatim beskonacno izlezavanje i sjedenje na «mercedesu» i pricanje, pricanje…uzivanje…Mogu sa sigurnoscu reci da je ona jedna od rijetkih osoba u koju imam povjerenja najvise na svijetu. Mogu joj reci apsolutno sve i osjecati se dobro nakon toga. Nakon price s njom…nedostaju mi ljeta na «mercedesu». Nedostaju mi dugi razgovori s njom. Nedostaje mi ona. :(

Znam da joj je bilo jako tesko tijekom jednog razdoblja, koje je sada iza nje. Ali zelim da ona zna da je i meni bilo uzasno tesko zbog njene tuge i zbog dogadaja koji su je polako unistavali. A ja nisam znala sto uciniti…sto reci. Bojala sam se za nju,ali nisam znala kako se ponasati. Imala sam osjecaj da moje rijeci utjehe samo pogorsavaju stvari i jedno vrijeme sam cak mislila da me prezrela zbog svih tih mojih pokusaja da joj pomognem, vratim joj nadu…moje rijeci nisu bile dovoljne da barem malo odgurnu onaj tsunami problema koji je hitao prema njoj. Zao mi je sto nisam vise bila uz nju, pokazala joj koliko mi je stalo, sto nisam znala reci nesto bolje i pametnije od obicnog «bit ce sve dobro, vidjet ces»…zao mi je sto nisam imala hrabrosti skupiti snage, stisnuti sake i boriti se zajedno s njom, zao mi je sto sam prihvacala njenu sutnju kao odbijanje. Sto nisam shvatila da to zapravo znaci da sam joj potrebna…zao mi je sto nisam ucinila vise… :( Ali, zahvaljujem Bogu sto nije potonula. Jer…ne mogu zamisliti svoj zivot bez tog tracka sunca u svojoj blizini.

Znam da ti ne moram ni govoriti, ali ipak cu ti reci…jako mi puno znacis i, prijateljice moja, volim te mnogo, ne mozes ni zamisliti koliko. I ne zaboravi da sam uvijek tu za tebe…za suze, za smijeh…za sve…uvijek. :))