Cudno se osjecas. Trudis se egzistirati u tom nekom meduprostoru gdje svi mi jesmo, na neki lagodan nacin, lebdeci, ali…tesko je. Tesko je ne osjecati tezinu zraka koji te okruzuje, tesko je disati, jer nesto ti pritisce pluca…tesko je zivjeti, jer nesto ti pritisce srce. Tvoje je da se divis onome izvan. Ili se to ponekad zaodjene u strah. U jednom trenutku sve nestaje: stigao si prekasno. Drugi put je netko nehoticno dodirnuo prekidac. Onda pocinje tvoja igra: ako bol skupis u jednu tocku, ona ce nestati. Mislis da imas dovoljno razloga vjerovati da je tako. Cak i ako se to dogodi, o tome nece pisati u kronici dana. Klizis svaki dan kroz svjezi zrak postojanja. Ponekad drugi uvlace tvoj kisik, ostajes bez zraka, vrtoglavica te hvata, slab si…tones u san. Pruzas ruke poput slijepca trazeci izlaz. Hvatas zrak i budis se. Od sada nosis gas-masku…onako, za svaki slucaj. Dises, ali ne osjecas mirise, tvojem njuhu sve je bezbojno. Poput davno izbjedljelog mirisa parfema.
Ponekad preklinjes za jednu rijec. A vec u sljedecem trenutku stojis miran i ne slusas. Nikako da odlucis. Postoje dvije lazi izmedu kojih biras. Bilo da je bolja manja ili veca, sutnja je svakako nemoguca. Osjecas da linc visi u zraku.
Poslije svake pobjede dolazi ono sto pokusavas prikriti, zaboraviti: praznina. Umjesto zadovoljstva i osjecaja ispunjenosti. Uvijek kao onaj posljednji zid preko kojeg se ne moze. Onda pozelis: pored sebe, daleko od sebe, bilo sto, ali svuda. U tom trenutku zbrzas. Mozda i ne primjecujes, ali ispustas rijeci: nestajes s druge strane fotografije, zemljovida, noci, jastuka.
Ako pokusas utonuti u ritam, ne uspijevas. Onda te tjesi to sto znas da ni andeli ne uspijevaju uvijek. Suvisna te pitanja ometaju u hodu. Nakon mnogo muke, sve je na svojem mjestu. A to je najbolji način da se isprazniš, očistiš. Znaš da je tako: ono što izložiš pogledima više nije tvoje.
Cim sjednes, osjetis opsjednutost: mislima, pogledima, sjecanjima. O sebi mislis kao o covjeku koji ne vjeruje smjerokazima. To te uvijek umiri. Ubacujes u visu brzinu i nestajesu noci.
Pokusavas naci najbolji omjer zivota i stvarnosti. I usprkos svemu, nastojis sacuvati odredenu kolicinu nebrige. Onu koja omogucava da sve ostane u okvirima igre. Ako se zatrazi objasnjenje, lakonski odgovaras: to su samo rijeci.
Ponekad zamisljas kako se budis, kako otkrivas jedan svijet o kojemu nista ne znas iako je cijelo vrijeme bio ovdje. Ponekad sanjas na nepoznatim jezicima. Ponekad se ne sjecas sto si jeo za rucak.
Zahvalna sam ti što si pronasao nacina da prevedes sve neizgovorene rijeci u jedan osmijeh. Sto imas dovoljno ljubavi da te ne pokoleba moje slijeganje ramenima i tudi pogledi na ulici. Sto si tako savrseno ovdje i istodobno ti. Sto si pronasao slabu tocku duha poricanja i sto se s njim poigravas dok on to bespomocno pokusava previdjeti.