" 'S rioghal mo dhream... "

I eto, nakon dugo vremena: Novi post...
Naslov je citat iz jedne knjige Paola Coelha.

Bilo mi je divno na praznicima, gdjegod bio (Zgb, NG, Klc) i mogu reći da se uopće nisam odmorio.

Hmmm... Svijet je i dalje blijed...
Ljudi su i dalje ljudi...
Tmurno li je vrijeme današnjice...

Ali svatko može vidjeti svoje Sunce... Ja ga gledam, i preživljavam, sa osmijehom.



"Duboko diši,", reče glas, "i ne potpadaj pod vlast bijesa i mržnje."
Bijaše to glas odlučan i jak.

"Otvori srce,", reče drugi glas,"i baci se u naručje sreće."
Taj glas pak bijaše nježan i pjevan.

I javi se, napokon, i treći glas. Taj bijaše poput svete grmljavine, poput rijeka i potoka.
"Ne posustaj! Tvoj život je najvrijedniji, kao i život svakoga drugog! Odupiri se kušnji, i postani jak!"

Pognuh glavu, kad se iz nekog prikrajka javi tih, crn glas.
"Odbij njihove riječi. Misli na sebe, odbaci druge, i dobiti ćeš moć vlasti."

Te mi riječi nagnaše vragolast smješak na lice, i rekoh punim plućima:
" Ha! Opojne su tvoje riječi, ali ja slušam Svjetlo, slušam Svevišnjeg i glasnike njegove. Tvoje riječi za mene su prozirne, i vidim tvoje prave nakane."

Glas prokune, i nestane.

A ja se nasmijah od srca, i primih ruke Svjetlosti.