nema naslova samo bol i tuga
|
lupkanje kiše po prozoru remeti tišinu u kući i to dosadno lupkanje mi je uspjelo misli u jesen devedesetprve odvući dva srednjoškolca iz predgrađa svaki dan su putovali do škole i baš taj dan su odlučili otići na plac po burek koji jako vole ili su ga bar do tada voljeli jer tog su dana oni zadnji burek u životu pojeli vrisak plač muka i sjeta u hodu školska torba i knjige razbacane po podu provodili smo ljeta u čamcu i lovili ribe nakon pizdarija bi nas skupa starci mlatili i na nama lomili šibe prvi put se poljubili istog dana skoro u istom trenu s dvije sestre blizanke kod njega u šajeru na sijenu sve igre s loptom igrati smo znali uvijek bi se jedan protiv drugog natjecali većih prijatelja od nas nije bilo i danas kad se sjetim tih dana oko srca mi milo praćkama smo ptice na vrhu drveća pogađali strašne stvari što nas stižu nismo ni nagađali a nismo ni mogli jer bili smo djeca s nepunih petnaest tko bi rekao da će se toliko krvi proliti za križ ili krst sada rijeke na kojima smo se kupali nakon poplave poneku minu izbace i na sranja koja su se dogodila uvijek me podsjete dani razigranog djetinjstva naglo su prestali ne postoje više livade na kojima smo nakad za leptirima i curama trčali a tamo gdje smo nekad krajem ljeta krali kukuruze nema ničeg više osim kopriva i šikare a danas danas svaki od nas što je ostao živ mora slušat iz haga presudu da za to nitko nije kriv tog prokletog dana poslije škole mi smo htjeli burek pojesti a nismo ni slutili kuda će nas naša želja odvesti petak je bio i vikend pred nama sjećam se lokala u njemu uvijek sve glanc i čisto petak je bio i vikend pred nama no nikad više ništa neće biti isto fino smo se najeli i popili inke pa krenuli put kuće i dogovarali palačinke tog trena smo se zadnji put posvadili dal je red da ih njegova ili moja baka pravi zvuk opće opasnosti u svađi nas je prekinuo i doveo nam ono što smo uvijek gledali nagdje daleko grad oko nas je postao ratište i mi smo potrčali šutke u sklonište avioni bruje padaju granate ljudi panično trče postaje mi vruće a mi smo tako daleko od kuće geleri frcaju i pucaju stakla svuda oko nas čovjek nas iz neke zgrade zove i nudi nam spas odjednom neki bljesak s prozora usred mraka pucanj snajpera i nema više marka |