prezbiterijanski monolog
|
tužan stajao je čiča gliša i gledao kako kiša piša po njegovom papiru i kraj njega nacrtanom klaviru kako razmazuje tintu i učinio je strašnu fintu pa kad nitko gledao ga nije iskrao se s papira poput zmije te pobjegao u zemlju snova gdje mu je iz džepova ispadala lova. kružio je tako svijetom i spavao sa svakom starletom na koju je naišao putom pa sve to zalijevao rakijom ljutom no sreću svoju pronašao nije jer sjetio se da ona kiša lije i da kraj klavira sjedi njegova draga i kako ju sada nagriza vlaga. tada je i on pustio suzu pomislivši na njenu umrljanu guzu i zašto život tužne priče priča pitao se ovaj sredovječni čiča. koliko god da mu nije jasno znao je da nikad nije kasno za učinit dobro djelo jer nije na svijetu sve crno i bijelo. tako je i naša junačina za sebe pronašla načina te odluči usrećiti ljubav svoju prije nego kiša ispere s nje boju. gledao je kako pronać ravnotežu da se njih dvoje ponovo vežu i da zajedno stignu do sreće pa se sjeti da joj kupi sise veće i kad joj je ugradio te nove sifone živjeli su sretno do kraja života... |