balalajka
|
bliži se finale. svi su nestrpljivi. još malo do početka odlučujućeg dvoboja. stadion kuha. tribine su pune. navijači pjevaju voljenom klubu, voljenom gradu. buka koju stvaraju čuje se i u utrobi stadiona. trener nam daje zadnje upute. kako pobijediti jačeg protivnika? samo ako svi damo sve od sebe. sve najbolje. u očima nam se nazire respekt prema protivniku i želja za pobjedom. ipak nam je u goste stigao 'junak' iz kaštel kambelovca. grlimo se u svlačionici i uz kliktaj 'svi za jednog nives za sve' krećemo ka travnjaku. u hodniku susrećemo protivnike. počinju prve trzavice. osjeća se nervoza u oba tima. stižu i suci i svi zajedno istrčavamo na igralište. navijači urlaju, oni su naš dvanaesti igrač 'mi smo metropola vi ste kurac' odzvanja među tribinama. uvodne baklje stvaraju pristojnu dimnu zavjesu. još par trenutaka i utakmica može početi. sve što smo dobro napravili ove sezone moramo okruniti nakon ovog sučevog zvižduka. a nije dobro krenulo. prevelika nervoza urodila je time da nismo mogli spojiti tri dodavanja. igralo se na napucavanje našim napadačima. a od toga nije bilo sreće. bili su bolji i taman u jeku njihovih najjačih napada jednu ispucanu loptu dohvatio je naš napadač zeko i hitro je pobjegao obrani da bi ga u golman srušio u kaznenom prostoru. uspjeli smo. imamo najveću priliku. sada je još samo potrebno staviti točku na i. no tko će preuzeti odgovornost. nitko ne prilazi ni blizu. svi gledaju u mene. ja sam kapetan. od mene se očekuje da završim priču. kratak pogled prema treneru bio je dovoljan. prilazim. tribine vrište. navijači u ekstazi. 'zabij, zabij'orilo se sa svih strana. uzeo sam kratak zalet. još jedan pogled prema cilju. korak dva i daaaaa, zabijam, tribine luduju, suigrači me grle. jedino se ona nije pomakla nego je uz lagani 'beee beee' nastavila pasti travu... |