„Ali zaista mi se ne ide.“
„Da, ne ide ti se, ali svejedno ideš. Budi gotova do 8, nađemo se kod semafora. I obuci onu usku ljubičastu majicu, dobro ti stoji. I nemoj doći u starkama, za Boga miloga. Znaš, postoji i obuća koja ima potpetice. I nemoj kasniti. I nemoj mi cviliti za vratom i govoriti kako želiš ići kući. Idemo u grad večeras, i idemo se zabavljati. Može? Javim ostalim curama. Volim te!!“
„Ali nemam…“
Tu-tuuu.
Telefonska linija se prekinula. Točnije, Ivona mi je spustila slušalicu.
„Ali nemam što obuti umjesto starki“ prozborih u slušalicu dok je iritantno tuljenje telefona i dalje odzvanjalo.
Ivona. Moja najbolja prijateljica. Zaista sam cijenila njezin silni entuzijazam, ali nikako s njom nisam mogla podijeliti ushićenje oko običnog subotnjeg izlaska. Istina je, volim okupljanje s curama iz razreda (čisto iz razloga što bi smo posve zaboravile na školu), ali nikad mi nije bilo jasno sve to dotjerivanje, preuveličavanje i sređivanje satima prije dolaska. Pogledah na sat. Kvragu, pola 8. Čak i da sam željela isprobati to silno dotjerivanje, u pola sata, koliko mi je preostalo, nisam mogla puno toga učiniti. Nije mi preostalo ništa drugo nego na sebe navući crne hlače i pripijenu ljubičastu majicu, baš onako kako mi je Ivona naredila. Sjurila sam se iz sobe do kupaonice, u nekoliko brzih poteza nanijela maskaru na trepavice, te sam vrhove kose provukla kroz prste. Bosih nogu sam se spustila do hodnika, otvarajući ormariće za obuću jedan za drugim. Zar nitko u obitelji nema cipele s petom? Nastavila sam otvarati ormare. Crne niske starke, svijetlo-plave starke, mamine ravne cipele, tatine svečane crne kožne cipele (koje je prosječno obuo jednom u dvije godine)… I napokon, u zadnjoj polici ormara, pronašla sam svečane cipele svoje majke. Crne, s visokom potpeticom, ukrašene ljubičastom satenskom mašnom. Moja mama, unatoč tome što je navršila pedesetu, pokušavala je održati mladenački izgled, što je znalo biti veoma iritiralo. Posve sam i zaboravila da ima te cipele (što li joj je bilo pa je kupila cipele s ljubičastom satenskom mašnom??), a sada su iskrsnule u savršenoj prilici. Nisam mogla odoljeti da se zadovoljno ne nasmiješim svom odrazu u ogledalu koje je stajalo odmah pored ormarića. Moje brzinsko spremanje i nije imalo kobnih posljedica. Moram priznati, dobro sam izgledala. Kvragu, mrzila sam Ivonu. Točno je znala što mi dobro pristaje. I znala sam da će biti zadovoljna kada me vidi.



Sigurnim koracima išla sam prema dogovorenom mjestu do kojeg mi je trebalo svega 10-ak minuta.
Kako bih skratila to dosadno hodanje ulicom kojom ionako svakodnevno prolazim i po nekoliko puta, dopustih mislima da ponovno odlutaju…

Bruno, Bruno, Bruno.
Opet mi se pojavio u mislima.
„Možda vidim Brunu večeras…“ pomislih, a kutovi usana mi zadrhte. Brzo se ugrizem za donju usnicu kako bih suspregnula osmjeh.
„Da, vidjeti ću ga večeras…“
Kao da mi je to nešto predstavljalo.
Vidjeti ću ga večeras, to je sigurno. A što i da ga vidim? Znam da se nikada ne bih usudila prići mu. Općenito, nikada se ne bih usudila prva prići dečku. Pogotovo dečku koji je već pri prvom direktnom susretu sa mnom na mene djelovao tako hipnotizirajuće. ˝Kao da bih imala šanse kod njega…“ onaj unutarnji glasić i dalje je odzvanjao u meni, iako mi je Brunin lik i dalje bio zabetoniran u mislima.
A ta njegova pozicija u mojoj glavi ni malo mi se nije sviđala. Oh, Bože, ni ne poznam tog dečka. Bilo je dovoljno onih nekoliko riječi koje mi je uputio da ja tako padnem na njega. A nisam si to željela dopustiti. Nisam mogla podnijeti to što je bio superioran, što je samo jedan njegov pogled meni oduzimao moć govora.
Iskreno, plašilo me sve to.
Neki neobjašnjiv strah kolao je mojim tijelom dok sam koračala poznatim ulicama. Točnije, strah pomiješan sa snažnom željom da ga vidim, da mi se još jednom obrati na način koji me tjerao da se osjećam kao da sam najposebnija djevojka na svijetu.
Da, to je bilo Brunino djelovanje na mene. Ono nešto posebno čime me hipnotizirao u ona dva školska sata dan prije.
Onih desetak minuta je prošlo nevjerojatno brzo. Ivona me već čekala na dogovorenom mjestu.
„Wooow, netko nam je zgodan danas? Ma za koga si se to samo tako sredila?“
„Joj, Ivona… Pa nije ništa posebno..“
„Oho, ne bih ja OVO nazvala ništa posebno“ rekla je, nadasve visokim tonom, tobože strožim, usput me odmjerivši od glave do pete. No, ubrzo se upristojila: „Idemo se zabavljati?“
„Naravno“ odgovorih s iskrenim osmjehom.
Zaputile smo se dugom ulicom koja je vodila do samog centra grada. Dugom ulicom, kojom je odjekivao zvuk mojih potpetica i Ivoninog glasnog smijeha.
Zanimljiva kombinacija zvuka koja je lomila monotoniju tihog, mračnog grada.
Zvuk popraćen mojim snažnim lupanjem srca. O da, željela sam ga vidjeti što prije, tek da mi uputi jedan značajan pogled kao što je to činio u petak.
Bruno, dečko čije je lice i dalje stajalo zapečaćeno u mojim mislima.