Napravili smo korak ka izlazu iz učionice. Gledao sam obris Glorijinog tijela dok je nestajala u dubinu mračnog školskog hodnika.
„Predivna je“ pomislih spuštajući pogled.
Znači, napokon sam ju upoznao. Djevojku za koju mi je pogled na školskom hodniku zapinjao prethodna 2 mjeseca. Uvijek kada bih ju sreo osjetio sam jak nagon, neku silu koja me vukla da zaokrenem glavu i još jedan pogled usmjerim prema njoj. Jasno mi je da to nije primjećivala. Točnije, nitko to nije primjećivao. No, meni je ona postala draga zanimacija kojom sam kratio minute na velikom odmoru.
Da, nešto je jednostavno zračilo iz te cure i privlačilo me njoj. „Ono nešto“ tako deško za dešifrirati. A danas smo se, eto, napokon i osobno upoznali. Iskreno, želio sam to od prvog puta kada sam čitao njezine ispovijesti na Internetu. Znao sam da želim upoznati tu djevojku, ali jedino što sam do tada znao o njoj jest da pohađa moju školu. A onda su se kockice napokon posložile i shvatio sam tko je ta djevojka. Djevojka iz susjednog razreda, cura koja je posjedovala nešto neopisivo privlačno i slatko u svojim tamnim kovrčama koje su joj se slijevale niz leđa dok se kroz vrevu školskog hodnika probijala sa slušalicama u ušima. Od tog trenutka, prije 2 mjeseca, preokupirala je moje misli. Iskreno, znao sam čitav odmor provesti proučavajući kovrče te neobične djevojke.

Trgnuo sam se iz misli te se zaputio prema suprotnom kraju škole. Bio sam umoran; više od svega želio sam doći kući i napokon se naspavati. Petak je, zaslužio sam to nakon svih obavljenih nogometnih treninga tog tjedna. No, još sam imao toliko toga za obaviti tu večer.
Koračao sam prema izlazu zgrade, a ondje se već na svjetlosti ocrtavala silueta druge djevojke. Stajala je tamo, čekajući mene.
„Hej, Zgodni“ rekla je utisnuvši mi poljubac dobrodošlice u usne.
„Hej“ smogao sam snage odgovoriti joj.
„Gdje si bio zadnja 2 sata? Mislila sam da imaš slobodno.“
„Matematika..“
„Ti i matematika? Oh, ne nasmijavaj me!“
„Zar je nešto smiješno?“
„Teško te zamišljam s kalkulatorom u rukama. Draži si mi s nogometnom loptom na terenu!“ prozborila glasno se smijući te mi poklonivši još jedan poljubac u usta.
Primila me za ruku dok smo napuštali okrug zgrade. Pričala je vrlo brzo, nizovi riječi tekli su joj iz usana. Pričala je o treningu plesa, o školi, o tome kako sam joj nedostajao zadnja 2 dana, o planovima za vikend…
Da, pričala je vrlo brzo. Pričala je stvari koje me ni malo nisu zanimale. Mislima sam bio daleko, daleko…
„I, što kažeš?“
„U vezi čega?“
„Pa subota! Rođendan mi je! I idemo u grad zajedno. I, jesmo se dogovorili? Dođeš po mene u 8?“
„Dobro.“
„Hej, Bruno… Zašto si danas tako… hladan?“
„Samo sam umoran“
„Zar ti nije drago što me vidiš?“
„Je.“ odgovorio sam dopustivši da me još jednom poljubi.
Nije bilo u redu od mene.
Nije bilo u redu dopustiti joj poljupce. U tzv. vezi bili smo svega tjedan dana, no ovo je bio tek treći put da se vidimo. Nije to bila prava veza, točnije, ja nisam želio vezu. Opet jedna od stvari koje je teško dešifrirati. Zajedno smo, i stalo joj je do mene, jasno mi je to. Kako se sve dogodilo, ne znam. Znam samo da nisam bio spreman za to.
Ljubila me i svakim mi poljupcem pružala snažnu dozu strasti… Toliko snažnu da ju ja nisam znao, ili nisam želio primiti. Ljubila me, no te poljupce nisam osjećao. Stajao sam naslonjen na zid, hladno je ljubio, rukama joj dodirivao ravnu, plavu kosu... No mislima sam još uvijek sjedio u učionici matematike. U mislima sam proučavao duboke smeđe oči i rukama mrsio duge, smeđe kovrče.
Stajao sam naslonjen na zid i ljubio Reu, svoju djevojku, dok su misli iznova letjele.
A u mislima sam bio s Gloriom.