friaj
26.10.2005., srijeda
Jaffa
 Sjedim doma bolestan već tjedan dana i umjesto da učim za školu ili čitam nešto, uglavnom visim po raznoraznim forumima i sličnim patentima za oduzimanje vremena. Usput tu i tamo održavam kontakt sa ljudima putem mobilnog uređaja ne bi li baš bio prozvan asocijalnim. Iako sav sjeban od bolesti koja nikako da stane dam to drugima do zanja, jednostavno nema mjere. Uskoro mi ponestaje i ideja i novaca pa prestanem maltretirati te jadne ljude, ironično reče. Konverzacije upola prerezane, od pola njih odjeban iz fore .. ili ne, a ostali koji nemaju nikakve koristi šute. Pa sad i ja šutim i bolje je tako nego je bilo; kapital je konstantan, oni koji su me htjeli čut su me čuli i imao sam više vremena za njih, imao sam više vremena za ozbiljan razgovor koji nekamo vodi. Uvijek sam se volio zajebavat, a isto tako uvijek sam znao mjeru i osobu s kojom se mogu zajebavat. Sad kad su me neki ljudi razočarali shvatio sam svog brata koji mi je često govorio za vrijeme mog hiperaktivnog doba kao klinca: "Ne možeš se cijelo vrijeme zajebavat, život nije samo zajebavanje." A i potvrdio sam još nešto što mi je rekao kad se vratio s maturalca: "Svi kažu da im je bilo zakon, super, jebeno... Ali to nije uopće istina, bilo je dobro, samo dobro. Najviše me smeta što me nitko nije doživljavao pol posto, shvatio sam da su jedine osobe kojima je do mene stalo bile cijelo vrijeme doma u Zagrebu." To je on možda rekao u afektu, jer to se ne osjeti u svakoj situaciji, ne dok ti je toplo pod dupetom; ali to je takva istina koju ne možeš pobit nikakvim karakteriziranjem ili dodavanjem loših strana, a ni banaliziranjem i dovođenjem do patetike. Axiom koji se javlja s vremena na vrijeme oduvijek je bio tu kao neka vrsta 'opne' prije dna. I zato mi je bilo drago danas poslat majku u dućan da nam donese jaffa kekse i da se zajedno nažderemo. |
