Planine,shume i pokoji manastir - Serbia calling
Protekla tri dana sam bila nedostupna.Bila sam na mestu kroz koje sam prolazila samo kada sam isla sa roditeljima na more.Secam se velikih mracnih klisura koje nisam posmatrala sa uzivanjem,jer su one samo predstavljale prepreku do mojeg brzog susreta sa planinama sa kojih puca vidik na Jadran...Odavno nisam prosla tim putem.Posle puno godina,zaustavila sam se bas na tom mestu- klisura Ovcar- Kablar...
Prvi utisak koji pamtim od petka je tamna noc,sedimo u trpezariji koja je sva u staklu.Svudge oko nas je mir i tisina.A onda odjednom ispred ociju mi prolazi voz.Pravi pravcati voz...Pomislila sam da sam sve to utripovala.A onda su mi objasnili kako je planinarski dom na 3-4 metra od same pruge...Stvarno originalno mesto za jedan objekat,mora se priznati...
Soba nam je bila mesovita- nas dve, i njih trojica.Sve njih znam vec neko vreme,ali nikada se nismo zajedno budili.A ja nekako uzivam da otkrivam kakav je ko.Mislim da nikada ne mozes da upoznas coveka dok ga ne vidis kakav je onog trenutka kada se probudi.Ja sam jedna od retkih koja cim se probudi,skace iz kreveta,prica glasno,peva,prevrce stvari po sobi...Jednom reci nervira ostale koji se jos nisu rasanili i ne mogu da pocnu da funkcionisu bez prve jutarnje kafe.Ja kafu ne pijem,tako da ne znam bas o cemu se tu tacno radi...
Poslo nas je na planinarenje oko 25, a samo nas 15 se pojavilo ujutro u subotu na zbornom mestu...Obozavam "planinare" koji imaju firmirane cipele,ranceve,pantalone i Goretex jakne,a ne mogu da ustanu ujutro kad treba da se krene,i pricaju o tome kako bi bilo lepo ako bi ih neko preneo do vrha...
Prvo smo "naceli" Kablar.Stigli smo do pred sam vrh,do bacije Mitrovica i tamo smo jeli vruce krompire i domaci sir,koji su nam domacini izneli na sto.A onda su nas zamolili da im pomognemo da skupe neke sljive.Mi smo mislili da se radi o 2-3 drveta,kad ono ispade ceo shljivar...Ja sam stvarno prionula na posao,a grupa od par momaka se nekako nasla zajedno da skuplja sljive,ali kako je vreme odmicalo,oni se nisu micali sa mesta sa kojeg su krenuli...Odgovor je u destilovanoj sljivi koja je kruzila medju njima...
Posle cela dva sata mlacenja po tom sljivaru,konacno smo krenuli put kote 885 zvane Kablar.Popeli smo se na vrh,a Zapadna Morava je neshvatljivo meandrirala.Preko puta nam se ukazivao Ovcar i njegovi brojni manastiri.
Gledali smo sa vrha Kablara manastir Sretenje.Legenda kaze da je kralj Milutin sa vrha Ovcara bacio krunu,i tamo gde se ona zaustavila,sagradio je manastir...
Krenuli smo da se spustamo,stigli smo u manastir Nikolje gde nas je docekala monahinja Marija koja se toliko veselo i vedro smeje i toliko je savremena,da me uopste ne bi iznenadilo kada bih cula da svira u heavy metal bandu...
I do doma nas je delilo jos par kilometara.Hodali smo po pragovima pruge.To sam poslednji put radila u maju 1993. kad nam je zemlja bila pod sankcijama,i tom prugom kojom smo hodali,voz nije imao teorije da prozuji.Ovo je bilo nesto sasvim drugo- gledala sam sve vreme u crveno svetlo i u svetlo koje govori da je prolaz voza kroz obliznji tunel dozvoljen...Ali na svu srecu,voz mi se ukazao pred ocima tek kad smo seli u trpezariju...
Naredno jutro- ovoga puta prelazimo reku preko viseceg polutrulog mosta koji se ljulja i idemo na Ovcar.Ja sam se nesto bila zamislila i cula sam da me vodja puta zove da mi kaze da preterujem sa tempom i da forsiram grupu.Ja sam se osmehnula,malo bila sa njima,ali opet me je nesto teralo da idem brze.Osecala sam da sam puna negativne energije koju zelim da izbacim iz sebe.Neki su me pitali koje sve sportove treniram,pa ovako opako guram uzbrdo.Mislim da je tajna u besu koji te vuce da ides napred.
Stigli smo do manastira Sretenje koje smo gledali prethodni dan sa Kablara.Culi smo pricu da je manastir imao posebnu zgradu koja je sluzila kao biblioteka u kojoj su bile raritene stare srpske knjige.Godine 1941. Nemci su bombardovali samo biblioteku koja je izgorela do temelja.Toliko o evropskoj kulturi i tradiciji.
Popeli smo se na Ovcar,ali samo nas par,posto je vecini bilo draze da se poskida i lezi na livadi koja se nalazila pred finalni uspon.Opet smo ugledali sa vrha one iste meandre Morave.
Sada je pred nama bio put ka manastiru Trojice.Ove moje mrcine sto su se poskidale su sada na brzinu trebale da se obuku.Ja sam ostala da ih cekam,a pola grupe je otislo i porucilo da nas ceka na asfaltnom putu.Krenuli smo i mi...I naravno kao sto to uvek biva- izgubili se.Nismo imali domet,a okolo nas nigde nikoga.Cak smo i vrhove planina izgubili iz vidokruga.I onda u sred te nedodjije,vidimo jednog golfa boje trule visnje kako se priblizava.Mi smo bili na nekom brdu,i Sasha je potrcao niz to brdo i krenuo da mase.Ustopirao je glavom i bradom arhimandrita manastira Trojice,a sa njim u kolima su bile jos cetiri monahinje.Stvarno neobican prizor,ali poenta svega je da su nam pokazali put.
I konacno smo stigli do manastira gde nas je cekala ona prva grupa.Vodja puta naravno nije propustio priliku da mi prokomentarise kako sam prva kad treba da se ide na vrh,a sad se tu vucem putem...Da,stvarno sam bezobrazna,nema sta.
Ovaj manastir me je posebno odusevio,jer je delovao neverovatno smirujuce,gotovo savrseno.Monah koji nas je docekao,izgledao mi je kao neko ko je uspeo da nadje svoju svrhu i svoj mir.Mislim da je deo toga uspeo da prenese i na mene.Sasha mi je rekao da ga je "vera udarila u glavu" i da je oseca mnogo vise nego kad je bio na Hilandaru,jer je tamo sada strasna guzva.
Tu sam ja iskoristila priliku da ispricam pricu koju je meno pricao Ljubitelj cajeva o tome kako se THE Sloba spustio na Hilandar helikopterom,iako se tamo ide peske i nikako drugacije.I na onu opasku kako od tada na toj livadi na koju se on spustio trava vise ne raste,svi su mi rekli:"E jeste!" :)))
Na povratku u planinarski dom,posetili smo manastir Blagovestenje koji je poznat po tome sto se u njemu zamonasio patrijarh Pavle.Tamo sam saznala da mu je pravo ime Gojko.
I na povratku kuci,na samom izlasku iz klisure,usli smo u Vavedenje.Skor- toga dana bili smo u cetiri manastira.Ni kad sam bila u Rusiji,nismo dnevno toliko obilazili...No,ne zove se zabadava ova klisura srpska Sveta Gora.Sada ima negde oko 10tak manastira,a ranije ih je bilo izmedju 26 i 40.Ko bi rekao sta sve planine kriju...
Za divno cudo nisam dobila upalu misica.Orna sam ustala jutros,a u firmi sam saznala da je bila havarija,i da su hteli da me zovu za vikend da radim.Ja sam rekla da je to bilo nemoguce,jer sam bila sve vreme u klisuri nedostupna.Oni su se samo nasmejali i rekli:"Ne brini se,dosli bi mi kolima po tebe"...
Phhhhhhhhhhhhh(ovde se ja sad kao kezim i vide mi se svi zubi do petica :) )
|