Pišem čisto da se javim i obavijestim vas da smo malo produžili svoj, ionako predug godišnji odmorčić! :D
I tako, dok Bero i Jan uživaju na našem Jadranu, ja se kuham ovdje u Zagrebu! Najavljuju zahladnjenje? Kako to mislite? Sa 40 na 37? Tooooooooo! -.-
No, dok pišem prve redove, shvaćam da želim i nešto drugo izbaciti iz sistema. Koliko god ovo je bendovski blog, svatko od nas ovdje može izraziti svoje osjećaje, zar ne? Pa, u zadnje vrijeme se trudim postati bolja osoba jer sam ove godine previše griješila. Povrijedila sam ljude koje volim, povrijedila sam samu sebe. Samo zato što sam mislila da je bilo toga vrijedno. Mislila sam da mi je bio prijatelj. Mislila sam da je bio osoba kojoj treba netko da ju podrži, netko kome treba rame za plakanje, ali i to je, kao i sve ostalo, bila najobičnija laž. Ne mogu niti zamisliti kako se on osjeća, s obzirom da je toliko laži prošlo kroz njegova usta. Mora da mu je jako grozno. Učinio mi je ružne stvari. Učinio je sve što je mogao da me rastavi od najbolje prijateljice i to na vrlo podao način. Posvađao je moje dvije najbolje prijateljice i prisilio me da biram. Rastrgao me na komadiće i već tada sam znala da nikada više neću biti ista, da nikada više neće biti isto. Uvijek imaš prokleti osjećaj da si digao ruke od osobe koja te trebala, tada najviše nego ikada. Uvijek imaš osjećaj da si izdajica. Uvijek imaš osjećaj da si pobjegao. I uvijek ćeš imati osjećaj da je propušteno više nego što možeš povratiti. I upravo ti osjećaji te uništavaju. Zašto? Kad je vrijeme da digneš ruke od onog što te uništava, bojiš se da nećeš počiniti istu pogrešku. Dio mene je umro i više se nikada neće vratiti. Od cijelog našeg prijateljstva, toliko mu dugujem. Zbog svega ovoga ponosno mogu reći: I just don't give a fuck anymore. Svi koji su me poznavali prije znaju da to nikada ne bih mogla reći nikome. Ali njemu mogu. I zbog njega, to će biti moguće i u budućnosti. Ne mogu se spasiti od sebe. Želim, ali ne mogu. Ne još. Treba mi vremena da se probudim i voljna sam si dati to vrijeme. Želim mu samo jedno, a to je da mu se nikad ništa slično ne dogodi. Zato što znam kako je kad se mjesecima uspavljuješ suzama, kad si sasvim sam i kad znaš da ne možeš ništa napraviti i ne želiš da ne povrijediš još ljudi. Ja nisam loša osoba i ne treba mi nitko da mi to kaže. Bila sam stjerana u kut. Bila sam uplašena. Nisam znala što da radim. Odlučila sam se stišati i dopustiti da manipulira mnome. Izvukla sam pouku. Neću više dopuštati drugima da donose moje odluke i nikada više neću ostaviti ljude koje ja volim i koji vole mene na cijedilu. Ona mi znači više nego itko, više nego što je on ikada mogao i ostavila sam ju zbog njega? Zaista? To nisam ja. Ja ne radim te stvari.
Osjećaj nikada neće nestati... Pratit će me zauvijek...
Toliko od mene za sad, ne želim se previše bedirat. Već je ionako kasno, trebala bih odmoriti mozak. LOL JK! Tumblr time! :D
Laku noć, klinci!
Lots Of Love,
Ana.
