subota, 27.11.2010.
Zbogom ljubavi, ostajemo prijatelji!
Dok suze lijem nad posljednjim trzajima naše ljubavi, slike svih lijepih trenutaka prolaze mi kroz glavu. Sve one poruke, pozivi, pisma, iščekivanja i susreti u kojima smo toliko uživali, sad se čine daleko i srce mi se slama jer sve više postajem svjestan da je ovo konačni kraj. Završava nešto što nije ni započelo…
Svaku poruku koju dobijem mislim da je posljednja i sve rjeđe ih izmjenjujemo, a znali smo ih poslati stotine dnevno (od 1.7. preko 15.000 poruka i više od 15 sati razgovora telefonom). Od poruke do poruke, od poziva do poziva, i dalje gledam u prazan zaslon svog mobitela, a ti mi govoriš ''BUDI MUŠKO, NEMA DRUGOG NAČINA, MORAMO TO PRIHVATITI''…
I znam od samog početka da je ova ljubav bila nemoguća i da je previše stvari između nas.
''Budi muško'' mi cijeli dan zvoni u glavi. Mogu samo reći, oprosti što te volim i što mi je teško biti muško u ovom trenutku. Pa i muški imaju srce koje zna boljeti radi nekoga. Valjda sam samo zaljubljen. I nikad nisam bio u ovakvoj situaciji pa ne znam kako da se ponašam. Proći će, kažu… Znam samo da ćeš uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. I stvarno ne znam kako ću uspjeti da te gledam samo kao najbolju prijateljicu. Stvarno ne želim barem to izgubiti, a ne znam jeli moguće da ostanemo samo prijatelji. Samo sam te htio voljeti, samo sam te htio ljubiti, samo sam te htio nasmijavati i biti samo tvoj…do posljednjeg izdisaja. Zar sam tražio puno?! S gorčinom u srcu ti pišem ovo pismo i želim da bude posljednje, mada znam sebe. Želim ti pokazati da i ja mogu biti ''racionalan''. Ovo je posljednji put da ću s tobom podijeliti svoju bol.
I nećeš me više gledati na svom prozoru. I nikad više nećeš uhvatiti moj upitni pogled. Umrijet ću al ti neću pokazati kako mi je, a nedostajat ćeš mi silno. Ustvari, već mi fališ. Kako da otjeram tvoje lijepo lice iz misli, tvoje velike, sjajne, smeđe oči, kako da otjeram ljepotu punine tvojih usana dok mi se lijepo smiju. Prošao sam i gore stvari u životu, preživjet ću i ovo, ali praznina koju ću osjećati ostat će zauvijek. Ah da, kako da se natjeram da ugasim tvoju privatnu liniju. To ću ostaviti, nek stoji uz mene za sjećanje. Sasvim slučajno bit će uvijek upaljen, sasvim slučajno, ako moja ljubav nekad poželi javiti se, sasvim slučajno, on će biti u mojoj ruci i … sasvim slučajno vidjet ću da imam poruku. Možda ti i odgovorim…
Želim ti sve ono što i ti sama želiš i mrvicu više. Samo te jedno molim. Bar ponekad sjeti se jedne izgubljene ljubavi, sjeti se starog prijatelja, sjeti se koliko te je volio i barem nekad mu se javi, nek zna da nisi zaboravila. A on…on će i dalje povremeno gledati u svoj mobitel, i dalje će povremeno teško uzdahnuti i nadat se da će jednom ova teška gorčina proći.
Želim ti vesel i uzbudljiv život, baš onakav kakav sam ja nama bio zamislio. U svako doba dana ili noći tvoja linija će biti otvorena, ako ništa za razgovor jer čemu služe prijatelji. Ionako nikad ništa drugo nismo ni bili…Samo najbolji prijatelji…
Tvoj V.
- 02:06 -
