mušičava i razmažena gđica. Prava Ljubav
Ponukana komentarom od Pogleda iz ženskog kuta pišem ovaj post (a, bilo bi i vrijeme da nešto napišem kad sam već pokrenula ovaj blog). Kaže meni Pogled da joj je drago šta sam našla ljubav i takvog muškarca ka šta je MOJ ČOVIK.
Šta je - je, stvarno sam sretna što u životu imam ljubav i MOG ČOVIKA, ali ja ih nisam tražila već su mi opali ravno na glavu, iz vedra neba, u trenutku kad sam se najmanje nadala i, iskreno, kad uopće nisam niti željela niti trebala išta slično.
Tad sam bila solo, opasna frajerica, slobodna ko tičica nebeska, puna sebe, uvjerenja da imam čitav svijet pod nogama! Egoistična i narcisoidna kakva već jesam, stvarno nisam trebala nikog. Dapače, nisam željela nikog, nikakve obaveze, odnose, pizdematerine... Imala sam krug odanih ljudi i gomilu letećih koji su uspješno zadovoljavali sve moje hirove.
Kroz život sam upoznala raznoraznih primjeraka muškog i ženskog roda (ovo zato jerbo seksualnost i jubav ne stavljam u nužnu vezu sa spolom) što dobrih što loših. Rijetko ko me ostavio ravnodušnom i često mi je se desilo da su me ponijele emocije, da sam osjetila "leptiriće" u trbuhu, vlagu u međunožju... Upoznala sam puno divnih ljudi, i imala sreće da me je puno njih volilo, ali ja sam uvijek osjećala da im ne uzvraćam emocije istom mjerom, uvijek sam imala "rezervu" jer sebe sam volila najviše na čitavom svijetu.
Znala sam da mušičava i razmažena gđica. Prava Ljubav zahtijeva više od toga. Da bi dvoje bilo "jedno" moraju davati jednako, moraju biti ravnopravni, a ja sam nekako stalno bila u odnosima di je ovaj drugi davao više od mene. Nisam ja nikog folirala, uvijek sam bila iskrena (ma skoro) i uvijek sam odlazila iz tih veza (iako uglavnom to nisu bile "veze" već ono "odnosi"). Bilo je tu stvarno fenomenalnih ljudi s kojima bih bez problema mogla provesti čitav život, ali ja sam znala i osjećala da su to neke druge (divne) emocije, ali ne i njezino visočanstvo gđica. Prava Ljubav.
Meni je to bilo ok, nije da sam se osjećala usamnjeno, tužno ili štajaznamkako. Ja sam bila skroz sretna i zadovoljna i ništa više nisam tražila u životu.
I onda, puf, gotovo iz zasjede strefi me gđica Prava Ljubav. BIG BENG! VELIKI PRASAK!
A ja po difoltu nisam vjernik. Ne vjerujem ni u Boga, ni u znanost, ni u ljude, ni u sebu, pa tako ni u Pravu Ljubav. Moram priznat da mi se tad prvi put u životu "stisa šupak" - trebalo je imati muda prihvatit činjenicu da ipak nisam osoba kakva sam mislila da jesam i da je, eto ipak, čiča Platon bija u pravu, da postoji moja druga polovica, da postoji MOJ ČOVIK.
Dalje je sve išlo lako, "ko po loju", mislim ljubav... ja i MOJ ČOVIK - MOJ ČOVIK i ja... u niti jednom trenutku nisam pomisila da sam u krivu, da ovo ne valja... od trenutka kad sam progledala znala sam da je to to, da je to ono u što do tad nisam vjerovala... jebi ga, život je pun iznenađenje!
Da se opet malo vratim na komentar od Pogleda vezano uz dvostruke standarde i iskrenost o "prethodnim iskustvima". MOJ ČOVIK zna sve o meni i mojim vezama, odnosima, "sportskim aktivnostima"... zna i ono šta sama ne želim znat o sebi, sve prljave detalje, ono šta bi i ja najrađe zabravila jer nije baš da se ponosim tim (je, je, priznajem ima i toga, al' ja ne žalim ni za čim i to je sve dio mene, i šta je najvažnije, upravo su to najvrijednije životne lekcije).
Ja sam njemu sve rekla! Koliko je to pametno - ne znam. Neke stvari njemu nisu baš najbolje sjele, i neke ljude baš ne voli srest, malo ga jebe ljubomora i muška taština. Sad znam da bi nas bila poštedila nekih neugodnih trenutaka da sam neke stvari prešutila. To bi možda bilo pametnije, ali ja nisam baš pretjerano pametna osoba. Koji kurac to sam ja - sve to dolazi u paketu. Da se razumimo, nije ni on od jučer. I on je sa mnom podijelio svoju slavnu prošlost, i bogami, trošio se on više od mene tako da smo po tom pitanju kvit.
Ipak, naravno da njega kao muškarca neke sitnice muče, ali on se s tim nosi herojski i zato ga još više volim. Društvo je sjebalo nas žene, ali bogami i muškarce. Ja, osobno ne kužim u čemu je problem i kakve veze prošlost ima veze sa sadašnjošću (dapače, bolje da zna nego da ga ja moram učiti), ali znam da ljude uglavnom jebu takve stvari pa imam razumijevanja, no ne dopuštam mu se to razmaše.
Kad on počne petljat po tome ja ga steram u tri pizde materine i kažem mu da nađe neku djevicu u trideset i nekoj kojoj se uhvatila paučina na pici pa nek s njom vunu prede ... a onda ga podvrgnem žestokoj, iscrpljujućoj višesatnoj seksualnoj torturi! U praksi primijenim sva svoja stečena znanja, trikove i vještine te mu ukažem na prednosti iskustva naspram neiskustva. To ga uvijek smiri :D
I onda nastavimo živjeti dugo i sretno!
