petak, 18.01.2008.

.Nimalo slični a opet toliko jednaki.

Image and video hosting by TinyPic


Profesor iz vjeronauka zadao je zadatak jednom razredu. Podjelio je papiriće i rekao da na njega napišu svako svoj veliki problem koji nikome nebi rekli.
Sigurna sam da se i on predomišljao i razmišljao da li je to dovoljno dobar razred da takvo nešto učini.
No svako od ljudi ima svoje probleme.
I tak oni zamišljeni krenuli su u bitku sa svojim problemima.
Dao je osam minuta za razmišljanje.

Dok je većina učenika pisala o problemima s roditeljima, prvim ljubavima, ili pak prekidima, neki su pisali i o ne pronalaženju iskrena prijatelja, neki pak i o tome da nikada nisu bili u vezi, jedna je glava napisala nešto što je dirnulo cijeli razred dok je profesor čitao.

"Kako se oduprijeti mišljenju da te nitko u razredu ne voli i ne primjećuje? Da nitko ne shvaća kakva si osoba zapravo i da te svi preziru? "

Nasta muk.

Djevojka koja je to napisala pognu glavu.

Neki imalo pametni primjetili su to, i shvatili o kojoj se osobi radi.
Profesor se zamisli.
I nakon nekoliko trenutaka za završnu riječ prije kraja sata profesor se zakačo baš za taj problem.

Nimalo neprevidno na kraju kaže;

"Katarina ostani poslije zvona."

nadoda-
"Molitva zaista pomaže, pokušaj."
[20:27 - 11 ]
Komentari | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.