petak, 15.06.2012.
Bekstvo
BEKSTVO
(MARCHELO-DE FACTO)
“Bekstvo jos uvek mislim često na mesto
Gde nije teško ni tesno, gde su svi ljudi jednaki i čulo šesto
Nije ni potrebno gde sve je tako iskreno i prosto”
Marchelo-Beksto
Zivot je stvarno kuckin sin…on totalno zahuktava stvari…ko da se netko poigrava sa nama svima..ko da netko drzi sve konce, a mi nemamo preveliku ulogu u svemu tome..samo se pokrecemo..poput kazalisnih lutaka…zasto je onda tako u jednu ruku kompliciran? Zasto se neke stvari jednostavno moraju dogoditi pa da neki ljudi shvate…da spoznaju neke davno ispisane stvari…
Ljudski je zivot nepredvidiv. Situacije u koje se dovedemo ili smo dovedeni, katakda su ili toliko komplicirane ili pak ih mi tako vidimo,a u stvari su lake i jednstavne. Covjek nikada ne moze sa sigurnoscu reci na sto ce i gdje naici kada krene nekim zivotnim putem koji se pred njime stvara. Pred svakim covjekom se nalaze odredjeni puti svi mu se oni redom nude, a na njemu je da odabare kojim ce krenuti i odluciti se samo za jedan put i bez obzira bio on krivi ili pravi stajati iza svoje odluke. Naravno, nekada je tesko znati sto treba uciniti i neki se putevi cine toliko pravi a u stvari su slijepe ulice, ali potom postoje i pokusaji…covjek sam sebe dovodi u bezizlazne situacije, iz kojih nema izlaza samo zbog toga sto ga on ne vidi. A uvijek postoji izlaz i uvijek postoji rjesenje. Kao i u matematici, cak i onaj zadatak koji nema rjesenja, u stvari je rjesenje jer i nemati rjesenje jest rjesenje, ili barem odgovor.
Zato…zbog nepredvidivosti postupaka, dogadjaja i situacija… cesto mislim na bekstvo…mjesto gdje su svi ljudi jednaki, gdje culo sesto nije ni potrebno jer sve je tako iskreno i prosto…gdje ne postoji lose..gdje postoje opcije gdje postoji iskonska dobrota..blagost..i jednostavnost, jednakost i ravnopravnost, nevinost u ocima i gdje je zaista uvijek sve rjesivo i izvedivo, a odredjene stvari beskrajne i normalne…gdje se sve sto je dobro podrazumijeva da takov mora biti..gdje ne postoji bol…mjesto u kojemu uzivamo kad smo mali..kad smo djeca…ko klinci smo bratic, sestricna i ja cesto mastali, gradili si kuce od stolaca i krov od deke…bilo je tako jednostavno nesto izgraditi nesto napraviti i necemu se veseliti. A sad…Sada je jako tekso nesto uciniti, izgraditi i da to pritom bude dobro i pravo. Da se ne narusi nesto drugo ili ne osteti trece, ili da se jednostavno samo ne urusi, ah kad bih bar na tren mogla vratiti vrijeme. To je tak u zivotu, kad si klinac oces odrast a onda tek shvatis da i nije bilo lose biti mali i da vise nikad neces biti toliko slobodan, sa toliko snova u dzepu, nikad vise!
“Gumica briše poteze al ipak takvo je kakvo je”.
Ovaj post posvecujem osobama koje su bile dio tog mog "bekstva"
- 20:25 -
