Ona

Ulicama je šetala uspavana, umorna od monotonih zvukova. Sama i izgubljenja. Suze u očima,iskrivljen i tupi pogled. Pogled lijevo, onda desno i odlučan korak naprijed. Negdje ide. Ne zna ni sama. Ali ide. Pokušava se negdje sakriti.Kap kiše i suze klize licem i traži sklonište. Kiša nestaje, sunce izlazi,pa ponovno mjesec spava,zvijezde su tu pa nestaju. Zašto? Jer nema razloga za suprotno.Ona spava i ne pokušava se probuditi iz noćne more.. Od kada spava? Ne znam,vjerojatno od kad joj je srce usnulo..Od kad se razočarala u ljubav,ljude oko sebe i sve što je okružuje.Izgubila je svaku nadu. I prepustila se snovima.Nisam je vidjela otvorenih očiju.. Zašto? Ne može. Zašto? Ne želi. No dobro, pa zašto? Jer ona spava i ne osjeća.Tako joj je lakše..Ili možda nije? Možda i samo sebe zavarava,ali i ne ljude koji je vole. Oni znaju kako joj je i vide to u njenim očima,iako ih skriva. Nisam je nikad vidjela otvorenih očiju.Trudi se ih sakriti,ali trenutno ne može jer prevelike emocije guše je suzama.Tek tada i shvaća da je već odavno budna u svom uspavanom svijetu,ali ona bira ne pomicati se.Bar ne unazad. Ali zar nije buđenje pomak naprijed? Ne,svatko bira svoje mjesto,ona je izabrala ono koje ne postoji.I nije joj žao. Zašto? Zato jer je to za nju najbolje stanje nakon svega.. Neutralno.. Ali opet koji je smisao? Koji je smisao gurati od sebe ljude kojima je najviše stalo do tebe samo zbog jedne osobe koja te povrijedila ili nekolicine njih koji je uopće ne zaslužuju?Zašto u svemu uopće tražiti smisao? Ionako ga svatko definira po svojoj volji.Ona ga ne može nać. Danas ne. Možda sutra? Možda će tada ona biti ta koja neće reći ni jedno hvala i oprosti mi.Bez ijednog pitanja ili sažaljenja.Jer oni se nikad nisu zapitali kako je njoj bilo? Odavno živi samo u svojim,i nada se ponekad u njegovim snovima. Hoće li doći trenutak kada će moći spremno otvoriti oči? Ma hoće. Sigurna sam. Ali zasad se još nije spremna probuditi.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.