Kaos? Ovaj put NE

Umorna sam od silnih natezanja,od ljudi koji ne znaju što hoće.
Da li su ta natezanja znak naše nezrelost,emocionalne nestabilnosti,ili krize? Sigurna sam da je prvo.
U svakom slučaju, naporno je.
Toliko gluposti napravimo jedni drugima.
Osvete, ljubomorni ispadi,ponižavanja,provokacije.
Nismo ni svjesni puno toga,i uvijek prebacujemo krivicu na onog drugog. Može pitanje? Vrlo važno!
Da li je ono pravo uvijek i ono najkompliciranije? Ili je kada je pravo onda potpuno jednostavno? Da li je moguće da zbog trošenja vremena na tu neku osobu, propustimo onu pravu osobu?Postaje sve nejasnije. Jesu li nam životi tako isprazni i dosadni da nemamo pametnijeg posla nego ih još komplicirati? Očito da.Tako je zabavnije,i bolnije. Volimo si sami nanositi bol. Zar nije dovoljno kad nas drugi povrijede? Unutarnji svijet od svakog od nas je drugačiji. I teško je uvijek svakoga razumiti. Ja više ne želim biti ta koja pokušava. Zašto se mene ne pokuša za promjenu razumiti? Pokušavam da ne marim. I uspjeva mi u zadnje vrijeme. Od sad živim samo za sebe. Ne,nisam sebična. Samo sam iskrena,iskrena u namjeri da pokušam da se maknem od ljudi koji me umaraju.Možda bar na trenutak,možda zauvijek..





Give me a wisper
And give me a kiss before you tell me goodbye
Don't you take it so hard now
And please don't take it so bad
I'll still be think' of you..
And the time we had..

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.