Free by nature
Peking 2008
 Pratio jesam. Ne baš kao ranijih godina no ipak jesam. Još sam sav u čudu kad vidim kako nam iz dana u dan stižu novi "šamari" i spuštaju nas i našu prepotenciju nazad na zemlju. Onda se pravdamo lošom srećom, umorom, klimom i sa još stotinu čudesa koje nam je pripremila velika zemlja kineska. Ostali su valjda cijelo vrijeme ustvari bili negdje drugdje kad su im ti uvjeti ostali nebitni za pobjeđivanje. Da pobjeđivanje. Svaki sportaš (ne vjerujem da ima previše onih koji vjeruju u sudjelovanje) želi pobijediti. Jasno svatko zna da je sportski i izgubiti od boljega. Jasno mi je kad trčiš protiv Bolta i plivaš protiv Phelpsa srebro zvuči isto kao i zlato (barem nakratko). Možda tu i je najveći problem sa kojim se bori naša sportska javnost (ponajviše sportsko novinarstvo). Imamo očekivanja koja bi, da su iole proučili temelje sporta, zvučala nerealno svakome tko ne zna da smo fanatici i spremni na svakojaka iznenađenja. Ono, imamo jednu jedinu skijašicu i ta je najbolje što je svijet ikad pohodilo. Ili u nekoliko atletičar(a)ki imamo jednu koja drma svjetskim skokom u vis cijelu sezonu. Obzirom da su ovo ljetne olimpijske, a i Jana više ne vozi možemo s pravom očekivati jedno zlato. Onda su se dosjetili (makar su ih tretirali kao siročad) da bi košarkaši mogli nešto napraviti (pogotovo nakon uvodnih pobjeda), rukomet naš ponajbolji i najtrofejniji sport na Olimpijadama može uvijek biti dobra oklada, vaterpolo (sport u kojem ako si bolji od Mađara osvajaš zlato) barem je do sada bilo tako i to je to. Rezime. KOŠARKA - povratak otpisanih, par dobrih partija i par već poznatih blijedih Litva još uvijek enigma RUKOMET - zaletili se, ostali nakratko bez glave, izvukli se pa sve prosuli VATERPOLO - puno vike oko .... dobro nije baš ničega no brk omastili nismo ATLETIKA - Očekivali (Au) dobili (Ag) u skoku u vis (nesreća ili ne nije nam prvi puta) Ostatak standardno za naše prilike (par finala i to je to) Trčanje (što je u atletici ono najzanimljivije) nam je na niskim granama - najbolje govori podatak da zadnjih 400 m u utrci na 5000 m vremenski bude jako blizu hrvatskom vremenu na 400 m. PLIVANJE - Duje i Sanja (super su u kratkim bazenima) i bez ovakve konkurencije STOLNI TENIS - Tamara i Zoran. Naturalizirani kinez. Kineski zid je i njemu previsok. I sad kad znam da smo u ovim sportovima za koje su svi očekivali pune ruke raznoraznih kovina i kamenja osvojili tek jedno odličje, a imamo ih 5 pitanje je - pa tko je tu lud ? Dvije bronce u taekwondou (bravo cure), jedna u pucanju u metu (još jedna cura) i gimnastika. Moram priznati da pojma nisam imao da nakon onog rusa-ukrajinca ili štoliveć ima u nas još gimnastičara koji se mogu natjecati na svjetskoj razini. Dakle muški dio nije baš dao preveliki doprinos kolekciji od 2 srebra i 3 bronce. Machoizam bez pokrića.  No sva sreća zadnjeg dana gledao sam ono sinkronizirano mlataranje nogicama i guzičicama po vodi, još da su prenosili skokove u neko povoljnije vrijeme....  Vidio sam da smo sve dalje od onog vrha na koji se volimo stavljati. Možda se netko dosjeti i do Londona počne ozbiljno ulagati u ono što donosi medalje. No bojim se da je naše stanje neizlječivo. Zato jer mi samo "Idemo dalje", ne mijenjajući ama baš ništa. |
- 12:19 - A sad da vas čujem (11) - Troši ti se papir - #
Djetinjstvo
|
Ljeto. Iako bi mnogi odmah pomislili na more i sve vezano uz njega, mene ono više veže uz druge krajeve i događaje. Nije mi drago priznati, no istina je takva, da sam tek u ljetnim mjesecima češće u posjetu mjestima iz svog djetinjstva. I tako je to nažalost zadnjih 10-15 godina. Onda mi se ponekad dogodi, kao prije par dana, da sam samcat odlutam u šumu i vinograde, proplanke i voćnjake i u čudu ih gledam kao da ih nikada vidio nisam. Ponekad me na to nagnaju potpuno neprimjetne stvari. Naprimjer mirisi sijena slatkasti i pomalo škakljajući nosnice. Sjeti me na stare prijatelje i dane kad smo odlazili u voćnjake i ubirali sve do čega su naše ruke mogle doći. Voće je uglavnom bilo na sve strane i bilo je slatko i mirisno. Danas nažalost zaraslo u koprive i trnje. Šljive  Jabuke  Nije nam smetalo što je bilo neugledno ili ponekad ne sasvim zrelo za jelo. Vrlo često bismo poslije te nevine "krađe" odlazili na kakav sjenik i izvaljeni grickali voće i pričali o svemu i svačemu. Najveća sreća bilo je kad bi stigao lipanj. Onda bismo bili kao u raju. Počeli bismo sezonu ..... Divlje jagode  Nastavili ju ..... Kruške  i.... Kupine  a završavali bismo je ..... Grožđe (bakuš)  Ah da, nisu samo voćnjaci bili meta naših ruku. Odlazilo se i u polje. Obično smo imali ritual da nikada ne ubiremo u svojem vrtu. Jednostavno slađe je bilo "ukrasti". Tako je u vrt moje bake meni uglavnom bilo dosadno ulazili, ali zato u prijateljeve bake vrtu sam bio kao kod kuće. Obično smo uzeli po nekoliko klipova kukuruza ili pokoji cvijet suncokreta. I odjurili na neko skrovito mjesto. Da ne zaboravim da su nam uglavnom te iste "okradene" bake ispekle kukuruz u "šparetima" na drva. Mislim da su za naše običaje znale i prije nego smo došli doma sa ulovom. Kukuruz  Sjemenke suncokreta smo uglavnom grickali negdje na osami. Obično poviše voćnjaka smišljajući gdje ćemo dalje nakon što ih više ne bude. Suncokret  Ako bi nam još i ostalo mjesta za ostalu hranu obično smo po mirisu kukuruznog kruha došli u kuhinju baš kad je baka vadila friško pećeni hljebac i ne čekajući predugo da se malo ohladi zatražili okrajke. Ponekad bismo namazali malo svinjske masti i stavili malo luka i soli i odjurili. Uglavnom nismo se vidjeli baš često niti onda no nekako smo uvijek znali i jedni i drugi da smo negdje blizu i kad zatreba možemo se sastati u par minuta. A danas.... Iza kuća  Sve se promjenilo. Prijatelji odselili. Bake se prorijedile. Kupine i koprive sve gušće. Mirisi me izluđuju..... Ali neka. |
